Rusija, SAD, Kina, Japan i druge zemlje (među kojima i članice Evropske unije) obećavaju da će već u narednih 15-20 godina izgraditi stalnu infrastrukturu na Mjesecu, koja je neophodna za njegovo detaljno proučavanje i iskopavanje ruda.
Što će se tačno iskopavati, nije baš jasno: do sada su od svih teoretski svemirskih resursa koji su za nas interesantni, naučnici uspjeli da potvrde prisustvo samo zamrznute vode na Mjesecu.
Međutim, to posebno ne uzbuđuje one koji rade na razradi ambicioznih kosmičkih programa: sigurno će se pronaći nešto korisno.
Uzimajući u obzir da međunarodno zakonodavstvo zabranjuje državama da dijele Mjesec na djelove i proglašavaju neku teritoriju za svoje vlasništvo, kolonizatori satelita će vjerovatno morati međusobno da se takmiče za resurse.
Kako će se to tačno raditi, nije jasno.
Očigledno je potrebno uspostaviti neka pravila ponašanja u svemiru, koja bi važila za sve.
Sjedinjene Američke Države su prve preuzele ovu inicijativu i u oktobru prošle godine osam zemalja (Australija, Velika Britanija, Italija, Kanada, Luksemburg, Ujedinjeni Arapski Emirati, Sjedinjene Američke Države i Japan) potpisale su „Artemidin sporazum" (Artemis Accords) koji je razvila NASA, koji je već nezvanično ovenčan „Kosmičkim ustavom".
Nešto kasnije učesnicima Sporazuma su se pridružile Brazil i Ukrajina.
Dokument definiše najopštije principe i savjetodavnog je karaktera, ipak Rusija, glavni partner SAD na MSS, glatko je odbila da potpiše Sporazume i generalno da učestvuje u lunarnom programu NASA „u sporednoj ulozi".
Moskva je najavila da će paralelno boraviti na Mjesecu, zajedno sa Kinom.
Svjetski konsenzus nije uspio.
Ko lovi ribu u mutnoj vodi
Dokument koji je NASA izradila bio je kritikovan još prije nego što je objavljen, kada je postalo jasno da američke vlasti namjeravaju ovladaju Mjesecom u formatu bilateralnih državnih sporazuma (na primjer, sa Japanom).
Realizacija misije će praktično biti data u otkup privatnim kompanijama.
Prvobitno su bili najavljeni privatni izvođači za slanje misije sa posadom na Mjesec, zatim da razrade lunarnu stanicu „Gejtvej", i tako dalje, sve do sklapanja četiri ugovora za kupovinu tla na Mjesecu.
U oktobru prošle godine časopis „Sajens" objavio je otvoreno pismo kanadskih naučnika sa alarmantnim naslovom „Politika SAD ugrožava bezbjedno istraživanje svemira".
Napisala su ga dva profesora sa univerziteta iz Britanske Kolumbije: astronom Aron Bouling i politikolog Majkl Bajers.
„NASA kupuje zemljište na Mjesecu od komercijalnog isporučioca!", uzbuđeno piše šef NASA, Džim Brajdstajn.
„Došlo je vrijeme da se definišu pravila vađenja i prodaje kosmičkih resursa."
Naučnici su izrazili zabrinutost da bi širenje Amerikanaca u svemiru, preko privatnih kompanija, moglo da prati ne samo naučne interese, koliko poslovne interese, što bi moglo da dovede do katastrofe.
Postavljanje velike industrijske pogona na Mjesecu moglo bi da stavi tačku na svemirsku arheologiju uništavanjem jedinstvenih uzoraka lunarnih stijena, upozorili su autori, a vađenje čega god u uslovima slabe Mjesečeve gravitacije rizikuje da se orbita napuni svemirskim đubretom.
A da ne spominjemo činjenicu da su ugovori s privatnicima sklopljeni na američkom tlu i prema američkim zakonima, a Mjesec nije vlasništvo Sjedinjenih Američkih Država ili njihovih partnera.
„Ako SAD ne namjeravaju da izvode operacije na Mjesecu u okviru nacionalnog zakona, zašto bi onda NASA kupovala lunarni regolit koji je iskopao privatni izvođač?", pita profesor Bouli.
Iskljičivo radi stvaranja presedana, prije nego što se po tom pitanju postigne međunarodni sporazum.
Naučnici insistiraju na razvoju mjesečevih (ili bilo kojih drugih ne zemaljskih) resursa samo nakon široke i sveobuhvatne rasprave.
Principi ponašanja u svemiru moraju biti prihvaćeni na najvišem međunarodnom nivou i moraju se uzeti u obzir interese svih zemalja.
A neprihvatljivo je jednostrano nametanje bilo kakvih pravila, bez obzira kojim dobrim razlozima se rukovode njihovi autori.
„Mi ne zauzimamo ničiju stranu, ističe profesor Bajers, mi samo pozivamo na dogovor. [Administrator NASA koji je ostavio post prije dva mjeseca Džim] Brajdenštajn, uporedio je osvajanje svemira sa ribolovom.
„Zato vas podsjećamo da nekontrolisani ribolov često dovodi do prekomernog ribolova i iscrpljivanja resursa."
Alis Gorman, savjetnica udruženja za svemirsku industriju Australije i profesorka Univerziteta Flinders u Adelejdu, takođe upozorava na opasnost od američkog pristupa.
Prema njenim riječima, postoji velika razlika između istraživanja svemira cijelog svijeta, posredstvom UN-a i drugih međunarodnih organizacija, i putem odvojenih međusobnih sporazuma pojedinih zemalja.
„SAD sada aktivno promoviše drugi pristup, dok ga Rusija ništa manje aktivno kritikuje", objašnjava ona.
„A i svjetska zajednica je u cjelini prilično oprezna prema ideji istraživanja svemira putem bilateralnih sporazuma.
„U svakom slučaju, mnogi stručnjaci sa kojima sam razgovarala na ovu temu, duboko su zabrinuti da je pristup koji uzima u obzir interese svih zemalja stvar prošlosti."
Šuplji zakon
Kako stručnjaci navode, postoji samo jedan fundamentalni međunarodni dokument, koji reguliše delatnost čovjeka na Mjesecu, koji je priznat od strane svih zemalja.
To je Sporazum o svemiru, usvojen na sastanku Generalne skupštine UN, i koji je stupio na snagu 1967. godine.
Drugim riječima, jedini dokument na osnovu koga svemirske sile mogu da probaju da prave međusobne dogovore, razrađen je prije više od pola vijeka, kada su samo pisci naučne fantastike razmišljali o korišćenju resursa sa Mjeseca.
„On je kao švajcarski sir - sa ovakvim rupama", smije se profesor međunarodnog prava sa univerziteta RUDN Aslan Abašidze.
„Dakle, ovo nije samo američki problem."
Kako ističe Abašidze, u dokumentu su navedeni samo najosnovniji principi, poput sprečavanja postavljanja u orbiti nuklearnih bojevih glava i drugog oružja za masovno uništenje .
Međutim, ne postoje pravne definicije čak ni najosnovnijih pojmova: posebno nije precizirano šta se tačno podrazumijeva pod rječju „svemir".
„Gdje prestaje vazdušni prostor i počinje svemir?", pita se profesor Abašidze, šireći ruke.
„Na kraju krajeva, ovo je veoma važno pitanje: državni suverenitet se proteže na vazdušni prostor, ali ne i na svemir."
Što podrazumijeva Artemidin sporazum:
Bez oružja: istraživanje svemira može se vršiti isključivo u mirnodopske svrhe
Transparentnost: zemlje su u obavezi da u potpunosti informišu jedna drugu i čitavu svjetsku zajednicu o svojim dejstvima u svemiru, kako o onim koje već sprovodi, tako i o onim koje planira
Tehnološka usklađenost: zemljama se preporučuje da se pridržavaju jedinstvenih standarda u izgradnji svemirske opreme tako da su sistemi međusobno kompatibilni (i, ako je potrebno, zamjenjivi)
Međusobna pomoć: u slučaju bilo kakve nesreće, zemlje se obavezuju da će jedna drugoj pružiti svu moguću pomoć u spasavanju ljudstva
Registrovanje: zajednički registar svih objekata ikada lansiranih u svemir spriječiće mogućnost potencijalnih sudaranja
Pristup informacijama: svi podaci dobijeni tokom primjene programa Artemis moraju biti javno dostupni
Zaštita istorijskog nasljeđa: zemlje se obavezuju da će zaštititi mjesta od istorijske važnosti od oštećenja (na primjer, mjesto iskrcavanja prvih ljudi na Mjesec)
Kolektivno vlasništvo, zajednička odgovornost: nijedna zemlja ili kompanija ne polaže ekskluzivno pravo da eksploatiše određene resurse; učesnici programa „Artemida" snose zajedničku odgovornost za njihovu eksploataciju
Sprečavanje sukoba: zahtjev da se poštuju interesa drugih zemalja i unaprijed dogovaranje kako o prirodi operacija koje se sprovode, tako i o tome gdje će se one odvijati
Čišćenje svemirskog otpada: potrebno je da se unaprijed dogovoriti plan o odlaganju svih nusproizvoda istraživanja, između ostalog i zastarijelih svemirskih letjelica i stanica
Praviti račun bez krčmara
U teoriji, rudarstvo u svemiru je vrlo unosan posao.
Nebeska tijela mogu postati izvor rijetkih elemenata i plemenitih metala: prema nekim procjenama, u asteroidu prečnika 30 metara, samo platine ima u iznosu od oko 25-50 milijardi dolara.
Ali postoje i nikal, kobalt, gvožđe i drugi elementi.
Veliku vrijednost ima i voda, čije su prisustvo na Mjesecu naučnici dokazali prije oko 10 godina.
Najkasnije do 2040. godine Japan planira da počne vađenje leda koji pokriva kratere na mjesečevim polovima u tankom sloju.
Odvojivši kiseonik od vodonika, Japanci žele da prodaju oba elementa kao gorivo za raketne motore, tako da se svemirska letjelica koja je stigla na Mjesec može napuniti gorivom za povratak na Zemlju ili dalji let na Mars.
Moskva je takođe objavila slične planove.
Osim toga, Rusija, Indija i Kina pomenule su mogućnost vađenja helijuma-3 na Mjesecu kako bi se ovaj izotop u budućnosti koristio kao bezbjedno i ekološki prihvatljivo gorivo za termonuklearne reaktore.
Jasno je da će na ovaj ili onaj način budući kolonijalisti morati da se nekako dogovore i usklade aktivnosti jedni s drugima, u suprotnom sukobi se ne mogu izbjeći.
Kada je bivši američki predsjednik Donald Tramp prošlog aprila potpisao ukaz kojim se dozvoljava privatnim kompanijama da koriste resurse sa Mjeseca, Roskosmos je to nazvao „pokušajem eksproprijacije svemira" i „agresivnim planovima za efikasno zauzimanje teritorija drugih planeta."
Međutim, malo je vjerovatno da će se nezavisni stručnjaci iz oblasti međunarodnog prava složiti sa mišljenjem Moskve.
Prema njihovim riječima, Trampova odluka se ne može nazvati nezakonitom, jer formalno ne krši ništa, već je u pravnom vakuumu.
Stvar je u tome da Sporazum UN iz 1979. godine „O aktivnostima država na Mjesecu i drugim nebeskim tijelima" (upravo on utvrđuje da mjesečevi resursi „ne mogu biti vlasništvo niti jedne države" ili organizacije, a sam satelit Zemlje "ne pripada vlasništvu ni jedne zemlje") Sjedinjene Američke Države nijesu potpisale - pa nijesu obavezne da se pridržavaju ograničenja koja su im nametnute.
Međutim, ni SSSR ga nije potpisao, pa je prilično čudno iznošenje žalbi na račun SAD od strane Moskve u tom pogledu.
Sporazum ne priznaje nijednu državu G7, a od svih zemalja koje trenutno imaju sopstveni svemirski program, samo je Australija ratifikovala sporazum.
U dokumentu iz 1967. godine nema ni riječi o svemirskim resursima, samo fraza da Mjesec „ne podleže nacionalnom prisvajanju, bilo proglašavanjem suvereniteta nad njima, bilo ekspluatacijom ili okupacijom, ili na bilo koji drugi način".
Međutim, Vašington insistira da privatni izvođači radova za NASA i njihove partnere, po definiciji, ne mogu ni da prisvoje Mjesec, niti da ga zauzmu, a kamoli da proglase suverenitet nad njim.
To znači da nema prepreka za početak eksploatacije resursa.
„Sjedinjene Američke Države ulažu sve moguće diplomatske napore da konsoliduju ovo tumačenje Sporazuma o svemiru iz 1967. godine na globalnom nivou", kaže profesor Bajers.
„Kao da je dozvoljeno komercijalno rudarstvo u svemiru, a sva pitanja koja se pojave tokom tog procesa mogu se riješiti na nacionalnom nivou.
„Drugim riječima, nema potrebe da se vode nikakvi multilateralni pregovori u vezi sa ovim pitanjem."
Potpisivanje „Artemidinog sporazuma" zapravo pojačava ovo tumačenje, upozoravaju stručnjaci i, blago rečeno, ne slažu se svi sa njim.
Koje sve opcije postoje?
Međutim, niko još nije predložio alternativne opcije za svemirske sporazume, nema ničeg posebnog čemu se može usprotiviti u usvojenom dokumentu.
Osim Sjedinjenih Država i njihovih partnera, koji su već potpisali sporazume, planove za istraživanje Mjeseca (i neophodnu naučno-tehničku bazu za to) imaju još samo Rusija i Kina.
Ali, čini se, da nemaju šta da ponude čak ni jedni drugima.
Naročito pošto je obustavljen razvoj superteške rakete „Jenisej", koja je trebalo da bude puštena u rad samo u okvirima i za potrebe lunarnog programa u februaru.
S jedne strane, Moskva i Peking potpisali su 9. marta memorandum o razumijevanju koji predviđa zajedničko stvaranje Međunarodne naučne lunarne stanice (MNLS) u budućnosti, obećavajući da će omogućiti ovom projektu „otvoren pristup svim zainteresovanim zemljama i međunarodnim partneri".
S druge strane, strogo govoreći, do sada ovaj ambiciozni projekat ne postoji ni na papiru.
Ne postoje posebni planovi za njeno sprovođenje, a potpisani memorandum obećava samo „zajedničku izradu Mape puta za stvaranje" stanice.
Stručnjaci se slažu da će izgradnja MNLS početi najranije sredinom 2030-tih.
To je indirektno potvrdio i šef Roskosmosa Dmitrij Rogozin: nabrajajući planove državne korporacije za narednu deceniju, pomenuo je tri ruske lunarne misije ali nije rekao ni riječ o grandioznom rusko-kineskom projektu.
Čini se da do sada sukob kosmičkih interesa ostaje moguć samo teoretski.
„Pravi problemi ne bi trebalo da nastanu još nekoliko decenija", saglasna je Maulena Hofman, profesorka međunarodnog prava na Univerzitetu u Luksemburgu.
„Kada dođe do prave eksploatacije resursa, tada će se uspostaviti nekakva vrsta pravnog režima."
Realna politika u svemirskim razmjerama
„Artemidin sporazum" nije neka vrsta završnog dokumenta, već samo početak rasprave o pravilima ponašanja u svemiru, kaže Majkl Gold.
Naravno, u budućnosti će vjerovatno biti potrebna detaljnija formalna pravila i sporazumi.
U međuvremenu, dokument koji je razvila NASA ima za cilj samo da osigura da zemlje učesnice programa Artemida ispune već postojeće obaveze predviđene važećim svemirskim zakonodavstvom.
„Teško je stvoriti efikasna operativna pravila za industriju u kojoj posao nije ni počeo", širi ruke zamenik direktora NASA.
„Lično bih volio da mi i druge zemlje prenesemo svoje iskustvo u svemirskim istraživanjima u ruke UN.
„I da se tako na osnovu tog zajedničkog iskustva pišu neka opšta pravila, koja bi bila u interesu cijelog čovječanstva."
„Ali morate da shvatite: mi već počinjemo pravi posao na Mjesecu i na Marsu [prvi let u okviru programa Artemida biće obavljen ove jeseni, a slijetanje na Mjesec sa posadom zakazano je za 2024. - napomena BBC], a isto to čine i druge zemlje.
Stoga ne možemo da čekamo dok se ne usvoje neki novi dokumenti i sporazumi.
Potrebno je da se unapred dogovorimo kojim načelima da se vodimo u radu", insistira Gold.
Frans fon der Dunk, profesor svemirskog prava na Univerzitetu u Nebraski, generalno se slaže da bi idealan izlaz iz situacije bio usvajanje na nivou UN novog osnivačkog dokumenta koji bi detaljno opisao principe istraživanja svemira i uspostavio potrebna ograničenja, kako za države, tako i za privatne kompanije.
Međutim, u stvarnosti, kaže profesor, da li je to uopšte moguće: čak i ako svemirske sile na kraju uspiju da se nekako dogovore među sobom, biće potrebne decenije.
A lunarna trka je već počela i moramo djelovati što je prije moguće.
„Pravi izbor je jednostavan: ili ne radite ništa, ili da se počne nekim jednostranim inicijativama", razmišlja on.
„Ovdje, naravno, postoji rizik da se pojedinim državama ovaj pristup neće svidjeti i da će krenuti nekim principijelno drugačijim putem.
„Međutim, dugoročno, takvo usklađivanje može dovesti upravo do činjenice da će u jednom trenutku usvajanje opšteg međunarodnog zakonodavstva u ovoj oblasti postati jednostavno neophodno."
