Prošao sam, ne samo kao običan građanin, ne samo kao zoon politikon, mnoge etape razvoja društva kome pripadam. Dobro poznajem istoriju Crne Gore. Stekao sam i određena savremena iskustva iz kojih sam, obogaćen gore navedenim, odredio moj odnos prema državi kojoj pripadam.
A upravo ta riječ, to ISKUSTVO je temelj mojeg obraćanja... Uvijek kad je državničko iskustvo u Crnoj Gori doseglo domete koji su trebali da je učvrste kao zajednicu, rušeno je na sve moguće načine. Spolja i iznutra. Usud? Ne znam... Ali znam da je to njeno iskustvo poslije gotovo četiri i po decenije bivstvovanja SFRJ, nanovo srušeno i u AB revoluciji 1988-1989.
Nakon toga doživjeli smo novi iskustveni period iz kog smo, uz plaćanje cehova društva koje još uvijek nije imalo istinski, davnašnji DRŽAVNI okvir, ušli u novu etapu, tokom koje je vraćen - taj davno izgubljeni, a u novom vremenu - prijeko potreban atribut nezavisnosti. Gradnji tog okvira je - bez ikakve dvojbe - doprinio Milo Đukanović.
Ja sam danas dio malobrojne ekipe iz nekadašnjeg LSCG, koja je - uz mnogo važnije ljude od mene - pokrenula svojevremeno ideju i proces vraćanja nezavisnosti Crnoj Gori... Mnogih od tih ljudi nema među nama. Sjutra ću i ja biti dio tih kojih "nema među nama". Ali, taj je proces je krenuo i rezultirao vraćanjem nezavisnosti Crnoj Gori 2006. godine.
No, nije prošlo mnogo vremena, uočio sam da proces nije okončan samim međunarodnim priznanjem. Trebalo ga je okončati unutar same države. I tu počinje naš dan-današnji jad i - zašto ne reći - moralna BIJEDA... Godine 1997. jedan dio do tada jedinstvenog DPS-a je, za razliku od onog drugog na čijem se čelu, pod imenom SNP-a našao Momir Bulatović - preuzeo državotvornu platformu LSCG... To je legitimno pravo svake stranke.
Konačno, jači-kači, ako procijeni da će iz tog izvući politički profit. Ali politički profit u tom smislu nije nešto što je kratkoročno i ne tiče se samo "profitera". Tiče se bića cijelog naroda. Na taj se korak nije odlučio niko iz tadašnje ekipe SNP-a koja je egzistirala pod skutom Miloševća... Odlučio se Milo Đukanović. Uz enormni rizik: Ili pukovnik ili pokojnik...
Sam taj čin označio je podjele u Crnoj Gori: ZA ili PROTIV vraćanja nezavisnosti staroj, viševjekovnoj državi...
I sve se naše i dan-današnje podjele nakon 2006. Godine, a i ranije, upravo svode na pitanje, ili elementarnu potrebu: da li treba da imamo državu ili ne. I, sad: Đukanović se 1997. godine odlučio na zaokret.
A mogao je ladno da ostane bogati pion na šahovskoj tabli jednog unaprijed na propast osuđenog projekta (Velike Srbije) da ka iljada iz tog vremena, pokupi pare i benficije i neđe sa familijom uživa da ga niko više i ne spominje ili eventualno da se poput ovih EKSTERNIH bogatun katkad odazove na pozive političkikh klika tek da bi osigurao svoje finansijske pozicije unutar ili izvan Crne Gore, što je, znate i sami, modalitet vladanja Putina ili Vučića... Dakle, nije se odlučio na to...
Ušao je "u kolo"... Dinar da uđeš, a milioni da izađeš...sad je bespredmetno raspravljati...
I dalje je "u kolu". Ali, sa kojim atributima? Onim, koje je tokom cijelog ovog perioda stekao - nekad na štetu - zbog neiskustva - ne samo zajednice kojoj pripada, već i sopstvenu (to dobro znam!) a potom mnogo, mnogo više stavio njenu korist, koju mnogi nijesu prepoznali, jer nijesu prepoznali geopolitičke promjene ambijenta u kom se našla Crna Gora nakon pada Berlinskog zida.
Jedna od tih njegovih najjačih i najznačajnijih osobenosti, bar po mom dugovremenom zapažanju je - njegovo postepeno, ali očigledno (uprkos mnogim eksternim preprekama) kvalitetno sazrijevanje i izgradnja u vrsnog političara, visoko pozicioniranog u međunarodnoj zajednici koja ga cijeni kao respektabilnu i vrlo dosljednu ličnost (nadam se da će i takav i ostati), i sjajnog balansera - prije svega - turbulentnih prilika na tzv. Zapadnom Balkanu.
APSURD je da istog tog M. Đukanovića, kako rekoh, vrlo cijenjenog političkog partnera u međunarodnoj zajednici, danas NE ŽELI veliki dio DOMAĆE javnosti, koja se - kobajagi u procentu od preko 70 posto - zalaže za ulazak u EU, iako je upravo on i DPS na čijem je čelu, pokrenuo i taj i tom procesu kompatibilan ulazak u NATO...
Jesmo li mi stvarno šizofren narod? Ja zaista ne znam bekgraund Jakova Milatovića kao njegovog protivkandidata na predsjedničkim izborima - osim njegove uloge u 42. Vladi u kojoj je sa ortakom M. Spajićem Crnoj Gori nabačila milijardicu duga.
Ono u šta sam siguran je to da je ta novokomponovana skupina koja se zove Evropa sad krenula da Crnu Goru populističkom pričom dovede do prosjačkog štapa, a potom se, kad odradi posao za "političke investitore" ni malo bliske spoljnopolitičkoj orijentaciji Crne Gore i njihove izvođače radova na njenom ekonomskom i socijalnom tlu, lagano uz pozamašne pare kao honorar za ubistvo jedne države, izvuče iz te priče i na njih se zaboravi ko da ih nikad nije bilo...
Dakle, ono što ZNAM je da - uz gore navedeno - ni taj mlađani Jakov, niti njegovi partneri, a posebno ne oni koji su mu obećali podršku u drugom krugu predsjedničkih izbora, nemaju NIKAKVOG, ali baš NIKAKVOG iskustva u vođenju iole ozbiljnijeg političko-administrativnog subjekta čak ni tipa MZ, a kamoli Države.
I, ok... Sad će neko pitati: Zašto DPS i Milo nijesu upotrijebili taj model da bi i dalje ostali na vlasti? Mogli su napraviti isti "gaf" kao Milojko: Evo, povećavamo plate, penzije, ukidamo ovo, ukidamo ono...
Bilo je moguće i prije, naravno. Ali to bi bio čisti šarlatanski potez koji bi nas tek još ranije finansijski ukopao...
No, Đukanović je, bar ja to tako smatram - prateći njegovu viziju ekonomskog oporavka Crne Gore - želio da se "step by step" (korak po korak) u Crnu Goru plasira - bez većih ino-zaduživanja, što više inostranog kapitala, posebno putem direktnih investicija... I to je krenulo dobro. Bez posebnog rizika po javne finansije. Cijene su bile stabilne, platežna moć stanovnika ne baš zavidna ali - ekvivalentna ponudi roba i usluga po tim cijenama, uprkos - pritisku spolja - jeftinije radne snage i proizvoda.
Ne kažem da sam i sam bio zadovoljan, ali to je bio dio ekonomske realnosti. Onda se poslije 30. avgusta 2020. javio Đed, i desilo očekivano: Unutar 42. Vlade CG (Vlade Zdravka Krivokapića) već je ranije po nalogu ekonomskih razarača iz kabineta Vučića kreiran koncept "Evropa sad", koji je kao "šarenu lažu" programirano prihvatio (naravno, prvenstveno iz pukih egzistencijalnih razloga) značajan broj nestrpljivih i ipak (ne zamjeram im) ekonomski neznavenih građana...
I, to se, eto, primilo...
Sad je ođe problem druga stvar: Nijesmo mi ekskluzivitet na svjetskom nivou da se populističke priče primaju samo kod nas. Problem je što te ekonomske šarlatane sad podržavaju i one partije koje godinama rade o glavi Crnoj Gori, vjerovatno uočavajući da će okončanju njihovog zadataka - a to je EKONOMSKI krah Crne Gore doprinijeti upravo ekipa "Evropa sad"!
Konačno:
Nakon svega, smatrate li, poštovani građani Crne Gore, moji prijatelji, istomišljenici i neistomišljenici (mislim da neprijatelja nemam, jer nikad nikom nijesam bio niti ću biti neprijatelj) da STVARNO, ali STVARNO, Crnu Goru može na pravi način predstavljati Jakov Milatović, osoba sa beznačajnim iskustvom na bilo kom planu osim onom na kom je do skora službovao?
Dakle, ođe nije problem što Milo Đukanović može da izgubi na predsjedničkim izborima. Problem je kvaliteta i referenci osobe koja može da pobijedi Đukanovića - kao već iskusnog i pouzdanog reprezenta Crne Gore.
Plašim se da će ta osoba koja - ako zaista dobije podršku antievropskih i posebno antigrađanskih snaga i pobijedi 2. aprila, narednih godina ne samo "trenirati" na meni i svima vama, već dovesti u pitanje kredibilitet Crne Gore teško stečen, posebno u međunarodnoj javnosti tokom protekle gotovo dvije decenije...
Pa se vi viđite. Imate još malo ovo do 2. aprila...
