Zasluga je jednog kalifornijskog Hrvata porijeklom sa Brača, vojnika Korejskog rata Adama Eteroviča, što za Špira sada znamo. Njegova autorska fascinacija, u sjajnim knjigama objavljenim prije pola vijeka (npr: ,,Yugoslavian Imigration to America 1650-1900“, 1971) bili su prije svih hrvatski, ali i ostali jugoslovenski iseljenici, najviše u tom egzotičnom, kaubojskom periodu... E, u tim pričama, posebnu vinjetu zaslužuje ,,klan Vučkovića“. Onih, koje je rudarski Virdžinija Siti, blizu uzavrele granice Nevade i Kalifornije, dobro zapamtio.
Špira su već krajem 19. vijeka u Virdžinija Sitiju pamtili kao ,,old tajmera“. Zapamćeno je da je u Ameriku stigao iz Risna; ovaj Bokelj je već 1862. imao piljaru na dnu Saton avenije. Potom, već 1867, dakle prije 155 godina, stiže i zapis o ,,Adriatic“ salunu; zna se i adresa, Južna ulica C, broj 8.
Vučkovića pominje i poznati američki autor Vels Druri, istraživač američkih pionira na teritoriji (kasnije saveznoj državi) Nevade. Tako se, na primjer, zna da je Špiro imao američko državljanstvo; da se 1875. oženio mladom ljepoticom iz Masačusetsa; da je ona tada imala 22 godine. Zna se i da je imao licencu za prodaju alkohola, jedan od rijetkih u to opasno doba, u tom dijelu Nevade. Da je njegova kaubojska birtija ,,Spiro's“ tada stajala uz rame sa mjestima egzotičnih imena poput ,,El Dorado“, ,,Palace Capitol“, ,,Sawdust Corner“...
Adam Eterovič tu ne staje – pa pominje i Kristofera Vučkovića kao vlasnika ,,chop house“ restorana (neka vrsta brze hrane za kauboje) u Virdžinija Sitiju, već 1863. godine. Pa zapisuje i da je Edvard Vučković imao salun 1868, da je naslijedio ,,Adriatic“ 1878 – a da je kao vlasnik ,,Virginia“ saluna zapamćen u Arizoni, u Bensonu, 1883. godine! U spisku rudara u rudniku srebra u Virdžinija Sitiju iz 1875. je i jedan F. Vučković; iste godine se na spisku vlasnika saluna pominje i Džordž Đorđe Vučković... Eterovič pominje i Džona i Džozefa Vučkovića (vlasnik uspješne radnje za distribuciju voća), iz perioda od nekoliko godine kasnije – a posebno interesantna je priča o Nikolasu Vučkoviću. Prvo kao čuvaru u Edvardovom salunu i restoranu – da bi godinama kasnije zabilježen kao uspješan u rudnicima u Kaliforniji, u okruzima Sijera i Amador...
Interesantan podatak o Špiru Vučkoviću, na tragu Eterovičovih zapisa, objavio je naš publicista, istraživač i ambasador Gordan Stojović. Detalj reklame iz lista ,,Daily Trespass“ iz Virdžinija Sitija, od 11. novembra 1867. godine. Promociju ,,Adriatic“ saluna, kao ,,omiljenog mjesta odmora za sve uživatelje pića i ožednjele, koji će u njemu pronaćinajbolja vina i alkoholna pića svih vrsta, te najbolje i najprobranije vrste cigareta“!
Virdžinija Siti tih kaubojskih godina, prije vijek i po, bio je utočište za oko 25 hiljada trudbenika, desperadosa, odmetnika, imigranata, lovaca na bogatstvo i američki san... Sada u gradiću živi manje od 1.000 ljudi; a u toj pustinji, gotovo perfektno je sačuvano staro istorijsko jezgro.
Sudar viktorijanske arhitekture u drvetu, u uskim i prašnjavim rudarskim ulicama, sa tjeskobom okolnih, vjetrovitih i golih brda u pustinji, gotovo da djeluje nadrealno... I rijedak je, autentičan prikaz života na Divljem zapadu, kom su sudjelovali i naši brojni iseljenici.
Tako fotografije ulica Virdžinija Sitija, i iz ovog ljeta 2022. godine, najbolje svjedoče i ispričaju, u kakvom su svijetu stvarali i pitali se Špiro i njegovi Vučkovići.
