Izgledalo je kao slučajna podudarnost. Baš na dan kada je na Cetinju obilježena šesta godišnjica državne nezavisnosti, crnogorski premijer je crnogorskoj opoziciji poslao prijedlog sporazuma o identitetskim pitanjima. Ukratko: premijer Lukšić predlaže da se, osim zvanične crvene državne zastave, uvede trobojka sa zlatnim crnogorskim grbom kao neki oblik predsjedničke zastave, te da se u zvaničnim prilikama intoniraju samo dvije strofe himne ili da se, alternativno, dvije posljednje strofe zamijene stihovima „Oj svijetla majska zoro, vječna naša Crna Goro“. Što se tiče jezika, nudi se kompromisna odredba koja obećava da se „u slučaju da je jezik u službenoj upotrebi na popisu najbrojniji - definiše rješenje“...
Naravno, nije riječ o slučajnosti već o sračunatom tajmingu. Ponuda vlasti uručena je opoziciji baš uoči 21. maja, Dana nezavisnosti kako bi se – pred domaćom javnošću i evropskim zvaničnicima - javno demonstrirala kooperativnost najjače crnogorske stranke: DPS pristaje da djelimično mijenja državne simbole - prihvatiće, dakle, opozicioni ultimatum - ako se, zauzvrat, opozicija obaveže da će pružiti dvotrećinsku parlamentarnu podršku ustavnim promjenama koje se tiču pravosuđa.Ponuda koja se (ne) odbija: Tek što se saznalo za ponudu, Nova Andrije Mandića i Medojevićev PzP su je glatko odbacili dok je SDP, u liku Ranka Krivokapića, ocijenio prijedlog Vlade „suprotan preporukama Evropske komisije“. Lider SDP tvrdi da niko iz Brisela ne traži da se prave takve političke vratolomije i žrtvuje dio državnih simbola radi zajedništva na ustavnim promjenama.
Ne treba, ipak, trčati sa preranim zaključcima da je Lukšićeva ponuda već odbijena. O prijedlogu sporazuma još se zvanično nije oglasila najjača opoziciona sranka – SNP. Zapečaćena koverta sa Lukšićevom ponudom o sporazumu otpravljena je direktno u Beograd gdje se lider SNP-a Srđan Milić ovih dana nalazi, oporavljajući se nakon operacionog zahvata. Nije, dakle, posve isključena mogućnost da ponuda najače partije vlasti možda osvoji potrebnu podršku najjače partije opozicije.
Tim prije što su depeesovci – lukavo i proračunato – bacili političku udicu.Uvođenjem trobojke formalno se izbjegava referendumsko izjašnjavanje, a izlazi u susret opozicionom zahtjevu za narodnom zastavom. No, istovremeno se zadržava simboličko obilježje savremene Crne Gore - korišćenjem zlatnog dvoglavog orla i zlatnog obruba. Što će reći, predsjednička zastava bi prilično ličila na srpsku, ali bi istovremeno to bila trobojke sa crnogorskim znamenjima.Sličan tip kompromisa uočljiv je i u novom rješenju za himnu: prema Lukšićevom prijedlogu državna svečana pjesma bi u realnom životu (čitaj: prilikom intoniranja u zvaničnim prilikama) bila stvarno skraćena za dva stiha. No, formalno-pravno gledano, dva posljednja stiha himne ostala - zvanično rješenje. Ili bi, pak, uz politički dogovor ključnih igrača u parlamentu himna bila djelimično skraćena ali sačuvan ključni stih da je vječna Crna Gora. Tako bi i crnogorski predsjednik Filip Vujanović, baš kao i lideri opozicije, mogli da se „oslobode nelagode“ slušanja dva stiha koja je navodno napisao Sekula Drljević ali bi osnovna ideja pjesme, ona srž o vječnoj Crnoj Gori, ipak bila sačuvana.
Da nije riječ o ključnim znacima identiteta države, možda bi se DPS kreatorima ponude moglo čestitati na domišljatosti; javno priznati i politička lucidnost: pokušali su da jednim potezom, jednim prijedlogom, smaknu teško breme identitetskih rasprava, a da istovremeno pomire suprotstavljene političke opcije i stvore uslove za stvaranje dvotrećinske parlamentarne podrške za ustavne promjene u pravosuđu. Sposobnost pravljenja političkog dogovora sa drugačijima pa i neistomišljenicima jedan je od razloga dugovječnosti opstanka na vlasti Đukanovića, Marovića ili Vujanovića i njihove Demokarstke partije socijalista.
Linija dogovora i cijena kompromisa: Problem je, međutim, što nije sve u partijskom nadgornjavanju: eventualni stranački dogovor oko dopune državnih simbola ne znači i put ka stvarnom društvenom konsezusu.
Naprotiv: usvajanje dvije zastave (državne i narodne); dvije verzije himne (od dvije i četiri strofe); baš kao i dvojako tumačenje služenog jezika i jezika u službenoj upotrebi moglo bi da trasira put ka jačanju podjela, a ne prevazilaženju crnogorskih podjela! Dovoljno je zamisliti one obične svetkovine na kojima lepršaju dvije zastave, konfuziju na utakmicama, na stranačkim okupljanjima...
Osim toga, identitetska priča u ovoj Lukšićevoj verziji, suviše je usko postavljena. Šest godina od nezavisnosti Crne Gore vraćati priču o simbolima na vrijeme Kralja Nikole i Ustav iz 1905. godine, vezati identitetski dogovor samo za tri državna simbola a pri tom izostaviti – makar i pokušaj - dogovora oko crkve u Crnoj Gori je tek dnevnopolitičko shvatanje problema podjela u društvu. To je potraga za rješenjem za jednokratnu upotrebu; društvenim dogovorom moraju se ugraditi posebnosti u zajednički identitet – nije rješenje fabrikovati hibridni identitet.
Drugim riječima: ako bi dio opozicije i prihvatio prijedlog premijera Igora Lukšića o izmjenama državnih simbola, ukoliko bi se na taj način postigao stranački sporazum, ne bi to značio stvarni iskorak, realni napredak Crne Gore.Priča o simbolima je priča o savremenoj Crnoj Gori, o manjkavostima, nedosljednostima i vlasti i opozicije. Opoziciono uslovljavanje izmjena pravosuđa izmjenom državnih simbola je jasan znak da liderima opozicije u stvari i nije suštinski važno da se dođe izmjena sistema. Na drugoj strani, praznična ponuda DPS-a i olako obećano predlaganje izmjena državnih simbola pokazuje da je Đukanovićevom DPS-u ipak važnije održanje vlasti od poboljšanja sistema vladavine.
To su sve pokazatelji da je, šest godina od osvajanje nezavisnosti, Crna Gora možda na korak od Evropske unije, ali jako daleko od unutrašnjeg društvenog konsenzusa o državnom identitetu. Uslovljavanja i pregovori o izmjenama državnih simbola otkrili su glavni problem Crne Gore: političku elitu koja ima puno znanja da politički trguje, pregovara i dogovora ali nema kapaciteta za državničku viziju koja bi od Crne Gore napravila bolje mjesto za život. Zato nam je vrijeme od 21. 2006. maja do 21. maja 2012. godine uglavnom prolazi u uzaludnoj potrazi za kompromisom.
Draško ĐURANOVIĆ
