Mirjačić je kazao da živimo u vremenima kada sve češće treba da se podsjećamo ovakvih, slobodarskih i patriotskih, crnogorskih porodica.
“Sinovi Veliše i Mare Radulović: Veljko, Radoman, Milorad i Ćetko, kao i šćeri Anđelija i Miruna 13.jula 1941.godine krenuli su u borbu za oslobođenje. Nažalost, sva četiri sina su poginula, a njihova majka, kao stare Crnogorke, kada je to saznala stegla je srce da ne zaplače kako joj se neprijetelj ne bi naslađivao. Pitala je njihove drugove borce jesu li se obrukali u borbi, jesu li bili hrabri...i ništa više. O njihovoj hrabrosti najbolje svjedoči Orden narodnog heroja koji je dodijeljen njenom najstarijem sinu Veljku. No, danas pojedini zlonamjerni i pokvareni žele ove heroje omalovažiti, a partizanski pokret izjednačiti sa četničkim, prikazujući ih jednako antifašističkim. Ne smije se zaboraviti da su Veljka kod Oranog Dola, a Radomana Radulovića kod Lastve u Čevu ubili upravo domaći izdajnici. Ako je četnički pokret u Srbiji priznat kao antifašistički, ako snimaju filmove o četničkom herojstvu, otvaraju spomen-domove Draži Mihailoviću, to se ni u ludilu ne bi smjelo dogoditi u Crnoj Gori, jer mi baštinimo antifašizam i građansko smo društvo. Ne smiju žrtve ovih heroja biti uzaludne”, kazao je Slobodan Mirjačić, napominjući da je i istoričar Radoje Pajović 1977.godine objavio kapitalno djelo „Kontrarevolucija u Crnoj Gori-četnički i federalistički pokret 1941-1945“ i posvetio ga upravo braći Radulović iz Milojevića.
Beba Perunović Perišić podsjetila je da su se u porodici Radulović vjekovima rađali ratnici i junaci, da su se isticali na poprištima od Taraboša i Glasinca do Skadra i Bregalnice.
“Takav je bio i porod Veliše i Mare Radulović, pa najstariji od njihovih sinova, nezadovoljan tadašnjim režimom, rano započinje organizovati proteste i diverzantske akcije. Veljko kao SKOJ-evac i kao član KPJ pripremao je i ustanak, a njegova kuća postaje stjecište napredne omladine. Pridružuju mu se braća i sestre, a borbe su započeli u okolini Nikšića, nastavili širom Crne Gore i završili na bosankim teritorijama. Na Bitovnji 28. jula 1942. godine gine Milorad jurišajući na njemački šanac. Mara i u toj situaciji pokazuje da ima srce od čelika. Nije zakukala niti zaplakala već mrtvom sinu govor održala i sa njim se ovim riječima pozdravila „Milorade sine, čuvaj stražu dok sloboda sine“. Pjesnik-partizan Mirko Banjević zadivljen njenim držanjem napisao je pjesmu „Majka na Bitovnji“. Na svakom bojištu ostaju Marini sinovi, a ona u koloni sa Velišom i šćerima, Mirunom i Anđelijom, nastavljaju dalje. Preživljavaju sve ratne operacije preko Prozora, Jablanice, Kalinovika i Sutjeske. Krvavu Sutjesku su preživjeli ,ali se tu i razdvojili. Veliša, Mara i Miruna padaju u njemačko zarobljeništvo, sprovode ih u sarajevski, zatim zenički zatvor. Mara je zbog prkosnog držanja 20 dana ostaje duže u zatvoru. Iz Zenice ih prebacuju u Sisak gdje su ostali do kapitulacije Italije. Miruna, slučajno, saznaje da je Anđelija ranjena u Nevesinju i ostaje sa njom. Mara i Veliša u koloni stižu do Žabljaka. Tu saznaju tužnu vijest da je Mujo poginuo u novembru 1942. kod Oranog Dola. Spartanka Mara i tu je nadvisila sudbinu, bez jecaja i jauka. Kada su Miruna i Anđelija sa ostalim ranjenicima stigle u Žabljak majka im je saopštila da su ostali i bez Muja. Tješila ih je riječima „imamo Ćetka, imamo punu kuću“. No, po povratku pješivačkih partizana sa Sutjeske, Ćetko se priključio njima. Međutim, partizanska komanda znajući za smrt njegova tri brata naredila je da se on povuče iz direktnih okršaja i sačuva od pogibije, ali ga u blizini Lipovice, ipak, pogađa neprijateljski kuršum. I posle toga majka Mara je govorila da ima još sinova, da su to drugovi njene djece”, kazala je Perunović Perišić, ističući da budućim naraštajima ova porodica treba da služi za ponos i primjer rodoljublja i hrabrosti.
U ime potomaka okupljenima se u Milojevićima zahvalio Velišin i Marin unuk – Miško Ristić.
