Ne malo vremena je otkada se vodi žustra globalna polemika da li će "nadljudski" umovi nadmašiti, nadmudriti i zamijeniti ljudske. Pitanja i bojazan nijesu slučajni, imajući u vidu da se pod pojmom "transformacionih inovacija" vjestačkeinteligencije dešava mnogo šta na ubrzanoj i radikalnoj transformaciji samog čovjeka.
Inače, davna želja kibernetike, još od kasnih četrdesetih godina prošlog vijeka bijaše izgraditi mašinu koja će biti reprezentacija ljudskog mozga, što je i danas isti cilj u razvoju vještačke inteligencije.
2
Od pojave Sofije, robota koji izgleda vrlo ljudski, jer govori i mijenja izraz lica, debata o humanoidnim robotima, iako za jednu školu mišljenja svjesno mistifikovana, je veoma zanimljiva za filozofe, sociologe, antropologe, etičare, ito iz fenomenološke sfere značaja ljudske prirode u današnjem mašinskorobotizovanom dobu.
Problem postaje veći sa suštinom upitanosti kako ponovo oblikovati društvo u svijetu ultrainteligentnih mašina, algoritama, memorijskih čipova, svijetu ideja o imitiranju biologije, kao biotehnologije, brzine predviđanja i kalkulacija u okviru kojih egzistiraju i naši socijalni, kulturalni i političkiživoti.
Kako i može li se izaći iz te "doline sablasnosti" na čiju nelagodnost u svijetu naglašene revolucije humanoidnih robota upozorava inženjer robotike Masahiro Mori.
Pitamo se ima li granica "transformacionih inovacija" u dobu neograničene nove tehnološke (para)realnosti, u kojoj raste strah da će razvoj "neljudskih umova" nadmašiti nadmudriti i zamijeniti ljudske.
Otuda futurista Rej Kurcvajl predviđa da ćemo, zahvaljujući eksponencijalnom tehnološkom progresu, uskoro imati posla sa duhovnim mašinama, koje će prevazići ljudsku inteligenciju, dok globalna gigantska tehnološka zajednica gotovo jednoglasno smatra da će OPEN AI za najdalje dvije godine stvoriti svojevrsni "digitalni mozak" koji će razmišljati poput čovjeka, doduše mnogo, mnogo brže.
Tako, u duhu ove teme, te srazmjernom padu ljudskog duha, pojava nove generacije četbotova, iako se duboko razlikuju od ljudskog rezonovanja i korišćenja jezika, izaziva istovremeno strahopoštovanje, paniku i bojazan zbog kontinuiranog usavršavanja superpametnih tehnoloških proizvoda, u okviru kojih se mašinska inteligencija npr. kroz automatizovano kreiranje i plasiranje dezinformacija koristi u manipulativne političke svrhe.
I naravno, ne samo političke. Otuda, generisane metode i tehnike ovog oblikastvorili su nove, velikeizazove na planu zaštite bezbjednosti i obustave širenja laži.
Zato, ovovremena socio-filozofska diskusija treba da analizira i predoči karakter, cilj i svrhu dubine i posljedica društveno-kulturoloških promjena koje su zahvatile čovječanstvo. Pitanja dominacije, moći, nadzora, otuđenja, profita i sl. sljedstvena su pitanja ovog temata, koja duboko mehanicistički zadiru u duhovno-humanu suštinu ljudskog roda.
Panika koju pomenusmo, koliko god to izgledalo kataklizmično i u ravni nekontrolisanog haosa i svetehnološkog progresa, odnosi se na strah od čovjekovog izumiranja u njegovom izvornom smislu i odsustvu potrebe za ljudskim doprinosom.
U svijetu i svijetlu takvih duhovnih mašina, pojedinac je pred vratima puzeće izlišnosti, očito sve više zavisan i nemoćan naspram tehnički posredovanih formi koje ga ubrzano oblikuju u programiranim mašinskim kodovima.
Konačno i apsolutno, filozofska debata današnjice upućuje na rezultat po kojem se tradicionalna antropološka konstanta dekonstruiše pod novim uslovimamašinocentrične kompjuterske ere. U ovom procesu, primjera radi, kontemplativni oblik percipira i saznanja o nama samima, migrira i biva uslovljen mrežom numeričke reprezentacije kao novog oblika savremene prinude i latentnog nadzora nad čovjekom.
Podsjetimo se, u duhu ove teme, kako ono kaže filozofkinja Donna Haraway "tehnologija nije neutralna. Mi smo unutar onoga što napravimo i ono je unutar
nas ".
