Fehmiu je govorio o doživljaju memoarske zaostavštine svog oca Bekima Fehmiua, kroz lična sjećanja i uvjerenja, ali i o svojoj glumačkoj karijeri, odnosu prema profesiji, doživljaju Amerike gdje danas živi, i drugim temama.
O poruci obje knjige, s akcentom na drugu..
- Bekim je vjerovao u čovjeka i istinski je vjerovao da bavljenje lijepim i umjetnošću jeste njegov zadatak na ovom svijetu. Da pomogne čovjeku, svojom umjetnošću, i da mu olakša na ovozemaljskom putu. Imao je određena isčekivanja u odnosu na sopstvenu profesiju. Vjerovao je u ideju jednog humanije društva kakva je bila ondašnja Jugoslavija. Nikada nije živio u oblacima već je čvrsto stajao na zemlji i vidio nesavršenost i društva ali je duboko vjerovao da je ideja i zamisao kakva bi ta zemlja trebalo da bude, humanija i bolja, od tadašnjeg koncepta istočnog i zapadnog svijeta u kome je on rastao i među kojim suprotnostima se u jednom trenutku našao.“
O odlasku iz javnog života i profesije...
- Onog trenutka kada su obje stvari, u koje je duboko vjerovao, krenule da se urušavaju on je odbio da u tome učestvuje. Užasno patimo kada smo prevareni. On se osjećao obmanutim od strane sopstvene profesije u koju je vjerovao i radio kao posvećenik. Osjećao se obmanutim od zemlje, tj. ideje, koja se raspala, kako je on doživio, u njegovim rukama“.
O načinu življenja ovog života...
- Tokom života zadatak nam je da budemo bolja verzija samoga sebe ali smo već predodređeni, dat nam je materijal na koji ćemo način sebe, i svoj život, pokušati da vajamo. Kod njega to nije moglo da bude nikako drugačije, sada mi je to jasno. Iz ove perspektive ja o tome mogu da govorim. On je vrlo predano insistirao da radi na sebi, do samoga kraja. I kroz knjigu se provlači to da moć nad samim sobom, vladanje samim sobom je čovjekov najveći zadatak i njegovo najveće iskušenje. On je uspijevao da kroz razna iskušenja prođe onako kako je smatrao da treba, bez obzira na cijenu, ma koliko ona bila bolna.“
O njegovom samoubistvu...
- Bekimovo samoubistvo nije političke prirode. Njegov odlazak je odlazak čovjeka koji je živio i otišao onda kada i kada je htio. Ljudsko dostojanstvo i život kakav je on želio da ga vidi, je bilo ono što moja majka a njegova supruga, Branka kaže: `Život je stvar ukusa`. I on je otišao onako kako je htio.“
O autentičnosti obje knjige...
„Kada je završio prvu knjigu, mislio sam da je jedna od dragocjenosti prvog rukopisa upravo ta sačuvana dječačka nevinost. Prva knjiga nije ni jednom mrvom dotaknuta njegovim iskustvom koje će se kasnije desiti.
Kada mi je dao da pročitam drugi dio rukopisa očekivao sam da će tu nekako provejavati njegovo kasnije iskustvo, međutim susreo sam se sa identičnim pristupom rukopisu. On je ostao dosljedan principu da ne komentariše stvari iz današnje perkspektive, već da ostane na tom nivo kao kada je sve doživljavao.“
O svjetskoj slavi, albanskom poreklu, jugoslovenskom opredjeljenju i (ne)pripadnosti...
„Uvjek je vidio prvo čoveka, jedino čovjeka a onda Srbina ili Albanca... I krajnje je vrijeme da na ovim prostorima krenemo da se doživljavamo međusobno kao ljude a ne pripadnike narodnosti a ne religije. Da se vidimo kao ljudi.“
O životu u Americi i pekari...
„Iako smo Bekim i ja u nekim stvarima potpuno različiti, trudim se da hodam njegovim putem. Cijelog života mi je govorio: `Nauči neki zanat, odlučio si da se baviš poslom koji nije siguran i cijelog života ćeš zavisiti od drugog. Mi glumci zavisimo od drugih. Ja sam bio sarač, nauči neki zanat.` Ispunila mu se ta želja, sin mu je pored toga što je glumac i pekar.
(B92)
