To je kao ono poetike tehne. Pjesničko umijeće. Dobro uređeni kaos, ili namjerno proizvođenje nereda, kao u sudskim rješenjima. Isključujete mogućnost da su suci i sami često vrlo, vrlo korumpirani. Najprije plaćama, pa društvenim statusom, pa tehnikom glasnogovornika, blindiranih vrata, stakala, s nepropusnim odijelima i ustima koja škrto cijede pravdu. Ubojicama, zlikovcima, zločincima daju dopust, a ovi lijepo zdime.
Rasprodaja
Prođu desetljeća, a oni već iz Aljaske ili Kanade pišu prosvjedne note i ujedinjuju Novu Kroejšu, ili Novi Montinigrou od kojih će napravit Diznilend. Zaboravili, kao svi iseljenici i izopćenici, idealisti, dragoljubi i domoljubi da su ih oni domaći rasprodali samo za par centi. Hoćeš popit pivu, ono belgijska ili irska umjesto nišićke ili karlovačke, kupio bi bajadere Kraš kad Madame Butterfly u japankama i kimonu čuči u bombonu-bombi, palac nogometaša Nove Nade košta osam milijuna eura, novinar koji prenosi tu vijest dodaje drugu da je to PRECIJENJENO jer je drugi kupljen za SAMO četiri i pol miliona.
No, naravno da mislimo na politiku kad naslovljavamo svoj tekst Umijeće vladanja kao umijeće kaosa. Jer, tu su tehniku nabolje svladali naši dragi političari, svi listom. Oni se kunu u institucije i svaki ponavlja istu mantru: neka institucije rade svoj posao.
Izmanipulisana javnost
A kad tamo u Hrvatskoj još nije ni stupio na dužnost novi vrhovni žrec domaćih odvjetnika, Vrhovni državni odvjetnik, već su prosvjedi protiv njega organizirani na Markovu trgu u Zagrebu, koji spaja vrata Vlade i vrata Sabora.
Nije još ni instaliran na svoju visoku sudsku funkciju a već mu je propucan skupocjeni suv. Kaže Milanović, pa to je prvi auto koji je napravio samoubojstvo! Naravno, brižni Plenki, kako u Hrvatskoj tepaju Plenkoviću, već je obećao svom miljeniku Turudiću zaštitu najvišega stupnja: blindiranu mečku s nosačima za streljivo, nepropusnim staklima, težine do tri tone i snagom od 460 KS! Tko je lud da se utrkuje s takvom zaštitom kakvu imaju još samo dva najviša dužnosnika.
Slično je bilo i u Crnoj Gori, gdje se godinama raspirivala vatra oko dva majbaha u kojima su vožena dvojica vrhovnika. Nova je vlast vrlo gipko komunicirala javnosti kako će prodati te automobile i uplatiti sav iznos u socijalne svrhe. No viđi vraga, nijedan nije prodan, ne zna se njihova sudbina, niti trajanje, niti vozno stanje. Dakle, izmanipulirana je javnost.
Nestalo u tzv. preokretu
Koliko je samo puta javnost prevarena u ovim zemljama od 90-ih naovamo? Sjeća li se više itko, na kojim sve planovima i na kojim sve razinama? Samo pokušajte resetirati svoja sjećanja, pa ćete vidjeti.
Na planu izbora svojih političkih predstavnika, na planu njihovih programa, u ideologijama koje to više nisu, u ekonomijama koje su više nego porazne, u politici zapošljavanja koja samo u Hrvatskoj bilježi odliv radno sposobnih ljudi već na visinu od 20 %, na populacijskoj politici, na programu socijalnog staranja, u zloupotrebi državnoga kapitala koji je stvoren u socijalizmu i koji je Jugoslaviju uveo među srednje razvijene zemlje.
U samoj Hrvatskoj, nijedna fabrika nije vraćena državi, nego su pauperizirani mnogi industrijski pogoni, radnici raspušteni a kapital nestao. Jer su ih novi vlasnici rasprodali u bescjenje. Tu je i prodaja zemljišta, plaža i hotela u državnom, društvenom ili sindikalnom vlasništvu, imovina sticana dugotrajnim radom i prodajom proizvoda, partijska imovina, sve je to nestalo u tzv. preokretu, i u Sloveniji, i u Hrvatskoj, i u Crnoj Gori, i u Srbiji, i u BiH, i u Makedoniji.
Vođen je jedan dugi petoljetni bezumni rat, udarala su dojučerašnja braća po zemlji, porijeklu, navikama, kulturi, jedni na druge, međusobno se satirali, smatrajući to domoljubnom ili rodoljubnom gestom. Nitko nije raznio Kataloniju kad je pokrenula politički program odcjepljenja, nitko nije bombardirao Madrid što osporava Kataloncima samoodređenje. Naprotiv, Beograd i savezna Jugoslavija, dobrano su bombardirani u znak podrške Kosovarima. I danas neki bombardiranje civila nazivaju humanitarnom gestom, iako je riječ o očiglednoj proizvodnji kaosa.
Ili, koliko je trebalo međunarodnoj zajednici, Vijeću sigurnosti da donese Rezoluciju o momentalnom prekidu vatre u Palestini: gotovo pola godine, nakon skoro 32 hiljade žrtava s palestinske i nešto više od hiljadu s izraelske strane! I hoće li to Natanjahu poštovati: naravno da neće, već je prekršio udarajući na Rafah, posljednje utočište ranjenih i bolesnih. Računajući vrijeme od izglasavanja rezolucije do pisanja ovog teksta, nepuna 24 sata, Izraelci su ubili više pod stotinu Palestinaca!
Tehnika haosa
I sad recite da nije tehnika kaosa sukus umijeća vladanja! Zar to nije više nego evidentno, sada nakon strašne tragedije u Moskvi? Skoro 140 žrtava u rafalnoj paljbi kojom su teroristi pobili nevini narod koji je došao na koncert? I koliko je djece među njima bilo? Koliko ih je ranjeno? Klinaca koji su došli slušati glazbu? Militantni islamisti pripadnici jedne od islamskih fundamentalističkih država, stoje kažu, iza ovih napada.
Ruske su vlasti već uhapsile četvoricu. Navodno su uhvaćeni blizu ukrajinske granice. Ima li zemlja s kojom Rusi ratuju veze s ovim terorističkim činom? Službena Ukrajina odlučno odbija ovakvu mogućnost. No vrijeme će tek pokazati što je i kako bilo na djelu. Ne odbacujemo sasvim mogućnost da su se teroristi mogli uvježbavati baš na prostorima gdje su laboratoriji ubijanja dobro razrađivani.
S druge strane, Evropljani pune ulice protestima. Od seljaka do liberala, od radnika do sindikalista, od nastavnika do liječnika, od klerikalaca do trans-rodnih, svi oni pokušavaju skinuti s vlasti postojeće vlade ili se makar izboriti za svoja prava. No ništa ne uspijevaju, tvrđave države stoje čvrsto naizgled neosvojive i neuništive.
Kako će završiti evropska agonija
Mi ne znamo koliko će i kako završiti evropska agonija u kojoj administracija propisuje a narod ne ostvaruje svoje potrebe. U kojoj se neprekidno vodi neka vrsta andragoške lekcije svim evropskim sadašnjim i budućim građanima: tko su, što su, odakle su, i kamo trebaju ići. Ta oni najbolje sami to znaju, ne treba im propisivati. Ali EU gazda ne želi davati bespovratne kredite a ne nadzirati
ishodsvojih egalitarističkih programa. Sjećam se da su Bugarska i Rumunjska znatno ranije od Hrvatske primljene u Evropsku zajednicu. Ni danas ne znam čime su to zaslužile. Konačno, hrvatska obala s otocima i sa svojih šest tisuća kilometara dužine vrijedi znatno više nego sva bugarska i rumunjska ekonomija zajedno.
Slično je, neka mi ne bude zamjereno i s Bosnom i Hercegovinom. Ona je u godini dana ispunila za pristupne pregovore ono što je morala u deset godina, kaže čelnica Unije, Fon der Lajenova. Pa naravno, strah od Dodika i njegove povezanosti sa Rusijom je jasna pozadina. To je ono što se smatra da treba ne samo izdaleka, već i sad i iznutra, nadzirati, kad BiH postane članica EU.
Zašto Crna Gora koja je bila najbliže ispunjenju svih poglavlja nije postala članica EU? Crna Gora kojoj Boka i Primorje, Durmitor i Komovi, Lovćen i Cetinje, Skadarsko jezero i rijeke vrijede enormno prirodno bogatstvo? Zašto je kozmetičkom mjerom proglašena samo za ekološku državu? Crna Gora sa svojim i evropskim i orijentalnim kulturama, susretom Venecije i Bizanta, prožimanjem Istoka i Zapada?
Neumoljive činjenice
Nisam crnogorski nacionalist. Mrzak mi je svaki vid šovinizma. Ali volim činjenice, gole činjenice. One su neumoljive. Ponekad ne idu na ruku našim nastrojenjima, ni našim uvjerenjima. No, stavimo ruku na srce: u jednoj Hrvatskoj, koja je bila industrijski najrazvijenija od jugoslavenskih republika, samo u Zagrebu je bilo preko 200 tvornica, sad je stopa rizika od siromaštva 20 posto. Znači da je petina stanovništva na ivici gladi.
Više od 10 godina Hrvatska je u Evropskoj uniji. Bi li bilo tako da je opstala pod krovom zajedničke države kojoj ne smijemo spomenuti ni ime? Svaki je odgovor suvišan, jer ga znamo, jer se podrazumijeva, na ovo pitanje. Jerproizvodnja kaosa koja je zavladala kao dominantno umijeće vladanja preko 30 godina nije mimoišla ni nas, rezervne igrače evropskih politika. Stoga se pitamo: nazire li se kraj kaosu suvremenog vladanja?
