Najprije su zajedno radili “Hrvatskog Fausta”, 1982, kada je Laušević bio mlad glumac u usponu, a deceniju kasnije i nezaboravne “Pozorišne iluzije”.
Poznatog pozorišnog reditelja, koji trenutno radi u nacionalnom teatru u Beogradu, za Žarka Lauševića vezuje dugogodišnje prijateljstvo, proisteklo iz te davne saradnje na sceni Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Žarko je, sjeća se Unkovski, imao zajedničke scene sa Mirom Furlan i Vojom Brajovićem prije svega, a mnoge od tih scena ugledni reditelj opisuje kao antologijske - toliko su ih dobro odigrali sve troje.
- Kasnije, kada se završio period njegovog boravka po svim tim zatvorima, kada je otišao u Ameriku, sretao sam ga i tamo nekoliko puta - navodi Unkovski. - Mnogo smo razgovarali o tome kako živi i što radi, ali nikada o onom što mu se dogodilo u Crnoj Gori. Vjerujem da o tome i nećemo nikada pričati, jer to je jedno vrlo posebno, samo njegovo, intimno iskustvo, koje mu je promijenilo cio život. Ne bi bilo u redu i ne mogu da analiziram zbog čega se i kako to dogodilo. Problem je svakako bio mnogo širi i ne radi se o nečemu što je zavisilo samo od Žarka kao Žarka, već i od sredine i njegove pozicije u njoj, raznih skandala koji su tome prethodili u pozorištu... Riječ je o spletu tragičnih okolnosti koji je i doveo do njegovog odvajanja od realnosti, do teškoća u razlučivanju što je zaista film, a što život... Sve je nekako išlo u tom pravcu.
Unkovski je Žarka sreo u Njujorku baš u trenutku kada je ovaj tamo pripremao predstavu koja je opet, već naslovom, “preslikavala” priču njegovog života - “Emigrante” Mrožeka.
Prijatelji zauvijek
- Ostali smo prijatelji zauvijek, zaista - kaže Unkovski, koji je Lauševića posjećivao prilikom svakog svog boravka u Njujorku. - Sjećam se rada na tim dvjema predstavama kao nečeg vrlo uzbudljivog. Žarko je glumac s jasnim stavovima o poziciji lika, o umjetnosti uopšte, o pozorištu... iako je, kada smo radili drugu zajedničku predstavu, već mnogo snimao. Pozorište mu jeste bilo važno i radio je tu, ali film je definitivno obilježio njegov život.
- Pričali smo prije otprilike godinu dana, kada smo se dogovarali da uradimo neki zajednički projekat tamo, ali se to pokazalo kao komplikovano i finansijski i organizaciono, najprije zbog toga što smo na dva različita kontinenta - otkriva reditelj. - Mislim da Žarko nikada nije izgubio interesovanje za glumu, iako se objektivno odvojio od posla. Nije mogao da glumi, pa je radio razne druge poslove da bi živio. Uvjeren sam da je za njega zaista važno to što ima snažnu porodicu koja ga podržava u svemu. Ona mu daje snagu i vjerovatno mu je pomogla da obezbijedi mogućnost da napiše svoju ispovijest.
Povodom izlaska i velikog uspjeha knjige svog prijatelja Lauševića, koju još nije pročitao, Unkovski ima dvojaka osjećanja.
- S jedne strane bih htio da pročitam njegovu ispovijest, a s druge - ne; ja imam odnos prema njemu i prema svemu što se dogodilo, i skoro da nemam potrebu da ulazim u detalje - ne krije reditelj koji je, koliko mu je bilo u moći, učestvovao u svim akcijama koje su apelovale na Žarkovo oslobađanje.
U vezi s kapacitetom naše sredine da shvati i oprosti, i da dopusti Lauševiću da nastavi dalje, Unkovski ističe različite pristupe oproštaju u zapadnoj i istočnoj civilizaciji.
- Među njima postoji zbilja dramatična razlika, i religiozna i civilizacijska - kaže on. - Na zapadu zaista postoji vrlo jak princip oproštaja, koji se shvata kao dio svega, ne kao poraz, ne kao slabost, već kao snaga. Kod nas, na Balkanu, to nije tako prisutno kao tamo, iako takođe postoje nekakvi potencijali za oproštaj, za prihvatanje. Riječ je o veoma kompleksnom i teškom problemu, i uvijek morate misliti na obje, odnosno na sve strane. Koliko god da bih volio da taj princip oproštaja i kod nas funkcioniše, toliko mogu da razumijem i ostale pristupe. Ali konačno, uvijek su neki slučajevi, neki ljudi “netipičnih sudbina”, neki događaji, pomijerali granice, pomijerali stvari... Možda je baš ovo takav slučaj - ne znam!
