Punih sedamdeset i devet godina. Da, na današnji dan, prije 79 godina, štampan je prvi broj Pobjede u tek oslobođenom Nikšiću, gradu koji je dao 56 narodnih heroja i prinio 1.241 život za pobjedu nad fašizmom i za slobodu. U tom istom broju objavljen je telegram generala Peka Dapčevića maršalu Josipu Brozu Titu: ,,Izvršena je Vaša istorijska naredba - oslobođen je Beograd, glavni grad Demokratske federativne Jugoslavije“.
Smrt fašizmu – sloboda narodu! Tako su uzvikivali pobjednici, s vjerom da je vječna ta slobodarska vatra i da je vječna nepokorena Crna Gora.
Je li vječna?
Danas, sedamdeset i devet godina kasnije, prvi čovjek Nikšića, neki Šubara Kovačević i neki njegovi, mlađani nastavljači stare četničke ideologije, žele prebrisati imena partizanskih ulica, ugasiti sjećanje na antifašiste. Onaj bestidnik, što je urinirao po spomeniku besmrtnog Ljuba Čupića, nije bio tek puki izgrednik, već pijani poštar koji je donioporuku nove vlasti.
Danas, sedamdeset i devet godina kasnije, gore, u Beogradu, nekada slobodarskom gradu Koče Popovića, baš negdje za dan oslobođenja, otvoren je spomen dom/soba Dragoslavu Draži Mihailoviću, kolaboracionisti, fašističkom saradniku od septembra 1941, osuđenom ratnom zločincu.
Nije incident i ništa se ne dešava slučajno. Nekadašnja antifašistička Srbija je na izdisaju, a vaskrsavajulažni heroji Halijarda.
Ali, nova crnogorska vlast i novi crnogorski predsjednik Jakov Milatović ponosno usklikuju s ljubavlju da je baš takva, vučićevsko-radikalsko-četnička Srbija ,,više od susjeda“. I još goste patrijarha Crkve Srbije Porfirija koji, posred Podgorice, bestidno posrbljuje Crnogorce i širi svetosavske laži da su ovđe od iskona postojali samo Srbi.
Da, krug nije pravilan: reviziju istorije danas izvode oni koji su nastavljači ideologije istorijskih gubitnika. Izronila je i ovladala ,,neka nova Crna Gora“ na koju se, kako rekoše ,,oslobodioci 30. avgusta“, moramo navići.
Moramo li, smijemo li radi budućih dana?
Da pristanemo da veliki brat iz Beograda postaje srpski gazda Crne Gore; da prihvatamo etikete da svi koji se protive klerikalizaciji društva se proglašavaju – ekstremistima, a oni koji mašu crnogorskim barjakom i zbore crnogorskim jezikom – obilježavaju žigom šovinista; da se naviknemo da su ljudi druge vjere, ti naši vjekovni susjedi – ljudi manjeg Boga i da je najbolja evroatlantska vlada baš ona u kojoj – jedino nema Crnogoraca...
Ove kratke istorijske paralele svjedoče – ne samo o sumornoj crnogorskoj današnjici – već o stvarnim izazovima, profesionalnim i ljudskim, sa kojima slobodni novinari, intelektualci, i svi oni koji hoće da javno dignu glas, moraju da se suoče. Iz dana u dan.
Je li Pobjeda odgovorila izazovima; jesmo li pokušali da lomimo, riječju kako jedino umijemo, lance nacionalizma i klerofašizma koji okivaju društvo; da li smo dovoljno raskrinkavali onu podmuklu poturenu tezu da se izdaja domovine tumači kao pravo na demokratsko izjašnjavanje, a da se priča o identitetu, državi i o crnogorskim različitostima izvrgava ruglu?
Da li smo se dovoljno borili za prava onog malog, običnog čovjeka kojeg satiru moćnici; jesmo li istrajavali da uporno tragamo za činjenicama...
Na ta pitanja odgovore mogu dati jedino čitaoci Pobjede.
Naše je da slijedimo onaj naslov iz prvog broja koji glasi - Pobjeda je tu i slogan sa zaglavlja novine - Pobjeda - ime govori. Da opstanemo, uprkos svemu, i prijateljima koji rijetko pomažu i neprijateljima koji uvijek odmažu. Sad se navršilo 79 godina, ali važno je ići dalje, iz dana u dan, i biti svoj.
Jer, kako reče veliki Mladen Lompar: ,,Nikad ovđe neće biti posljednjeg boja/ Mi smo vječita meta“.
