Vikend na moračkoj plaži na Staroj Zlatici jedno je od omiljenih izletišta u ljetnjim danima mnogim Podgoričanima koji žele da se rashlade.
Proteklog vikenda na toj se plaži pojavio Iranac David Razavi iz Teherana koji je u jednom momentu iz torbe izvadio tarabuku, pustio pjesmu preko zvučnika i počeo da svira. Odmah je privukao pažnju i nakon prvih ritmičkih udara, počeli su da pristižu zahtjevi za omiljene pjesme. Smjenjivali su se ritmovi, a Razavi je, na svom instrumentu pratio zvuke od narodne pa do rep muzike i tako goste plaže podigao na noge.
Osim tarabuke, Razavi svira i gitaru. Naučio je, kaže, krijući. Voli muziku i ples, što je zabranjeno u njegovoj zemlji. Naš, sada već 15 mjeseci, sugrađanin prebjegao je u Crnu Goru kako bi izbjegao, prema njegovim riječima, osam godina zatvora i 184 udarca bičem!
Toliko ga sljeduje zbog razotkrivene veze sa njegovom šeficom na teheranskom univerzitetu, gdje je kao njen asistent predavao matematiku i fiziku. I ne, nije kažnjen zbog veze sa koleginicom, već veze sa ženom u vanbračnoj zajednici.
Iako je na početku razgovora izgledalo kao da ćemo čuti priču o velikoj ljubavi i njenom žrtvovanju, koja ga je koštala slobode i natjerala na bjekstvo iz Teherana, to se nije dogodilo. Razavi je ovdje bjegunac od zakonskih pravila i okova kojih se rigorozno drži iranska vlast.
Ogrešenje o zakon
Sa gorkim uzdahom i nostalgičnim pogledom u daljinu, Razavi počinje ispovijest.
- Naš zakon zabranuje vezu između muškarca i žene van braka. To je krivično djelo. Moraju biti u braku da bi bili zajedno – kazao je Razavi.
Ispričao je da je bio godinu u vezi sa koleginicom, profesoricom biologije. Oboje su bili sami i, osim zakonske zabrane, nijesu imali drugi razlog da ne budu zajedno. Svakog mjeseca putovali su po gradovima i krili se po hotelima. Dok su boravili u njima, Razavi je dodatno plaćao recepcionerima da ćute o krivičnom djelu koje su činili.
Nije planirao da se oženi njom. Kaže da je bila „žena lijepog tijela“, ali nije imala „ono nešto“ što poštuje i što bi ga vezalo za nju.
- Bila mi je šefica. Predavao sam u srednjoj školi i radio na univerzitetu ponekad i bio menadžer u laboratoriji. Pokazala je interesovanje za mene i pozvala me kod nje da dođem i tražila da je naučim na svira gitaru – kazao je Razavi.
U to vrijeme, kaže, bio je sam i učinilo mu se da bi ta veza mogla da bude zanimljiva, ali ubrzo shvatio je da se radi o osobi koja ima dvostruke aršine.
- Bila je jako stroga prema kolegama i radikalna. Otpustila je mnogo profesorica jer nijesu nosile hidžab. Bila je za pravila, ali ih je kršila – ispričao je Razavi.
Kako je kazao, nadao se da „mogu da pronađu ljubav“ i da će da „omekša“, ali je vremenom postala radikalnija. Pojašnjava da iranska vlada na pozicije postavlja upravo takve ljude kao što je bila njegova tadašnja partnerka. Na rukovodećim mjestima bili su oni koji su unosili strah i tako „vladali pojedincima“.
Na jednom od susreta, nakon godine, uhapšeni su oboje u hotelu. Recepcioneru je Razavi platio sobu i podmitio ga da ih ne razotkrije. Recepcioner je bio religiozniji od ostalih, pa ih je u toku noći prijavio policiji. Novac je zadržao.
- Policajci su upali i uhapsili nas. Ona je bila iz imućne porodice i imala je veze u policiji i sudstvu, naklonjena je bila iranskim vlastima i prošla je nekažnjeno. Ali za mene je zakon bio isključiv i jasan - osam godina zatvora i 184 udarca bičem – prisjeća se Razavi.
Bijeg od suda
Tada je donio odluku da napusti zemlju. Proces je bio u toku i bilo je izvjesno da ako ostane biće zatvorenik narednih osam godina, što nije mogao da prihvati. Dao je depozit sudu da izađe iz zemlje prije nego što je slučaj procesuiran. Prodao je automobil i uzeo nešto novca, sjeo u avion i otišao u Tursku, prije presude.
Kaže da nije bio zadovoljan životom u toj zemlji, da je bila slična Iranu, a ni ljudi mu se nijesu svidjeli.
- Nijesam znao kakav je život u Turskoj i da mi treba dosta novca. Živio sam u hotelu i potrošio mnogo para – rekao je naš sagovornik.
Nakon sedam mjeseci iskoristio je šansu jer mu nije trebala viza i otputovao u Srbiju. No, ni tamo nije pronašao sebe.
- Tamo sam otišao jer sam se bojao da će me Turska izručiti Iranu. Boravio sam u izbjegličkom kampu. Bilo nas je dosta iz drugih zemalja: Avganistana, Pakistana, Sirije, Afrike, Maroka... Dosta njih je kralo, a i ja sam bio na meti. Uslovi nijesu bili dobri, nije bilo privatnosti. Bilo nas je 20 u jednoj sobi. Hrana je bila loša – ispričao je Razavi.
Ali, u Srbiji je stekao prijatelje koji su ga preporučili nekim studentima za časove matematike. Zaradio je nešto novca i iz Srbije došao u Crnu Goru.
I ovdje je prvo bio u kampu i isto nije poznavao nikog.
Poslije mjesec, počeo je da svira gitaru u centru Podgorice. Jedan od prolaznika – Savo se zainteresovao za njegov život i to je bila nova životna prekretnica.
- Pitao me ko sam, odakle sam i postali smo prijatelji. Postavio je snimak na Fejsbuk profil i njih 1.200 su lajkovali. Dolazili su da čuju kako sviram i davali mi novac. Našli su mi privatni smještaj i posao – priča uz osmijeh Razavi.
Radio je u Podgorici i Luštici Bej, ali je zbog korone posla bilo manje, a bavio se i keteringom. Sada je već, kako kaže, stekao poznanstva i ljudi ga preporučuju kao profesora matematike i fizike, a i masera, s obzirom da ima sertifikat za tajlandsku masažu.
Pričajući o svojoj zemlji, naš sagovornik je kazao da je Iran islamska zemlja. Tamo je zabava dozvoljena samo u podzemlju, iza zatvorenih vrata, baš kao i veza van braka. Ljudi pjevaju, plešu i piju krijući se. Osim ako ne idu na religiozna okupljanja vikendom, što je jedini dozvoljeni vid duhovne zabave, petkom i subotom. Nedjeljom su svi na poslu.
- Prije 40 godina kako je nastupila islamska revolucija i promjena vlasti, promijenio se i život u Iranu. Pobijedili su lažnim obećanjima. Kad su došli na vlast i dobili moć, promijenili su neke stvari. Obećali su da će se bolje živjeti, da će biti posla, ali se to nije dogodilo. Ranije smo imali izbora, a sad žene ne smiju da izađu na ulicu bez hidžaba – kazao je Razavi.
Nostalgija
Bez obzira ne težak život u njegovoj zemlji, Razavi kaže da mu ipak Iran nedostaje.
- Naravno da mi nedostaje. Tamo sam imao posao, tamo mi je porodica, prijatelji. Često sanjam roditelje i budim se noću. Tada mi je posebno teško – kazao je Razavi, ali ne odustaje od novog početka.
Planira da proda kuću u Iranu i kupi stan u Crnoj Gori.
Dok „hvatamo“ bilješke, Razavi uzima hemijsku i pita kako se zove novinska kuća u kojoj radimo i na papiru, na persijskom jeziku ispisuje „Piruzi“, uz pojašnjenje i izgovor na našem - Pobjeda.
Razavi uzima gitaru i uz osmijeh pita šta da svira.
Tako smo i završili razgovor sa njim, baš kako smo ga i počeli, uz pjesmu.
Smrtne kazne za demonstrante
David Razavi je podsjetio na nedavni slučaj istaknutog sportiste Navida Afkarija (27), šampiona Irana u rvanju, koji je ubijen. Afkari je bio osuđen na dvije smrtne kazne zbog ubistva. Žalbe su upućivane da je priznanje iznuđeno mučenjem, ali iranske vlasti se nijesu obazirale na to.
On je osuđen za ubistvo člana obezbjeđenja na antivladinim protestima 2018. godine. Afkari je pogubljen, kako je rečeno iz suda, u pokrajini Fars, nakon što je ispoštovana zakonska procedura do kraja, na insistiranje roditelja i porodice žrtve.
Aktivisti za ljudska prava su rekli da je rvač mirno protestovao, a njegovi advokati su tvrdili da nema dokaza da je počinio ubistvo. Navodi se da je Afkari mučen kako bi lažno priznao krivicu.
Međutim, iransko pravosuđe je negiralo tvrdnje o navodnom mučenju i obrazložilo da je Afkari ,,nožem ubio nevinog čovjeka i da je to priznao na sudu“.
Razavi kaže da iranska vlast ne dozvoljava proteste i suprotstavljanje i da ono što je vidio na podgoričkim ulicama u njegovoj zemlji završilo bi se prolivanjem krvi.
Podsjetio je i na proteste prije devet mjeseci kada je vlast pohapsila demonstrante i likvidirala lidere skupa.
