Veselin Filipović je u životu bio mnogo šta – pomorac, privatni preduzetnik, vinogradar, planinar, avanturista… Danas je jedan od brojnih korisnika Doma za stare u Podgorici gdje je, kako kaže, našao svoj dom i svoj mir. A taj mir u njemu je probudio uspavanog umjetnika. Od kako se uselio u prostor na Starom Aerodromu već je dva puta imao samostalne izložbe, a nada se, kaže, i trećoj.
“Mislim da je talenat i želja za slikanjem i pravljenjem skulptura postojala u meni od ranije, a sam rad na slikanju i vajanju, ako je to uopšte slikanje i vajanje, počeo je dolaskom u Dom za stare. Tu sam našaosvoj mir i u satima koji mi možda nisu bili ugodni tražio sam sebe u nečemu što nije čitanje štampe u dnevnom boravku”, kaže za Portal Analitike ovaj samouki umjetnik.
Kako ističe, taj njegov afinitet prema likovnoj umjetnosti prva je primjetila direktorica Doma Jelena Šofranac i rekla mu je da će jednog dana praviti izložbu.
“Ja sam to uzeo sa određenom rezervom, ne zato što nisam imao povjerenja u to što ona kaže, nego nisam vjerovao u to da moj rad zaslužuje jednu takvu prezentaciju koja se zove izložba. Za mene izložba nije samo da se pokaže nešto nego i odgovornost da se napravi nešto što vrijedi pokazati. Evo, do sad su bile dvije izložbe, aIi ako bude slučajno treća, što sumnjam, onda ću biti ubijeđen da je to valjalo”, kaže Filipović.
Od malena je, priča, bio zagledan u daleke horizonte, u ono što je iza Lovćena. Sjeća se da je njegova tetka, sa kojom je rado provodio vrijeme, predviđala da će se otisnuti u svijet kao jedan njegov rođak, koji je otišao trbuhom za kruhom i nikada se nije vratio. Životne okolnosti odvele du ga na studije brodomašinstva, a zatim na brod i pučinu. Ipak, more nije motiv na njegovim slikama.
“Oduvijek sam nešto crtao i to su znali ljudi oko mene. Često je sektretarica firme iz Celja, za koju sam jedno vrijeme radio, znala da pita moje kolege šta sada crtam. Crteži su tada bili odraz mog psihičkog stanja. Ako crtam pištolj – nešto nije u redu sa mnom, ljut sam ili uznemiren. Ako crtam cvijet, sve je u redu, uravnotežen sam. Nalazim inspiraciju u prirodi”, kaže on.
I more je, dodaje, priroda, ali ga čuva jer se bojim da bi bilo jednolično.
“Morao bih da crtam taj brod kojeg prate galebovi, ali i oni ga ostave u određenom trenutku i onda se čovjek osjeća jako usamljenim jer tada je svjestan da je na širokom prostoru tog plavetnila i da neće ni galeb više da ga prati. Ta neizvjesnost, ta jednoličnost, te oluje… A ovdje sam našao mir i možda je to uslovilo motive na mojim slikama”, pojašnjava Filipović.
A motivi su cvijeće, planina, žena…
“Slike najčešće radim tehnikom grafike u boji, ako grafika može biti u boji, ili crno – bijelo. Motiv su najčešće mjesec i jedna dama, žena koja vodi dijete, nema nikakve vulgarnosti. A onda cvjetovi. Imam dragog prijatelja Vukića Pulevića koji je botaničar pa zašto mu ne bih posvetio nekoliko tih mojih crteža. Razmišljam da probam temperu, ali nisam siguran”, otkriva nam.
More, kaže, čuva za treću izložbu, ako je bude.
“Napraviću jednu seriju, ako budu slušale ruke, ali moj parkinsonizam može svakog trena da proradi i da zaustavi moj rad. Zato ste mogli vidjeti da sam posvetio neke radove za mene veoma dragom francuskom slikaru Renoaru. On je toliko obolio od parkinsonizma i multiple skleroze pa su mu od osamdesete godine, s obzirom na to da je živio dosta dugo, vezivali četkicu za ruku da bi mogao da slika”, priča nam Filipović.
Posebno mjesto u njegovom opusu, kaže, zauzimaju replike djela Vinsenta Van Goga, kojem se neizmjerno divi.
“Nisam nikada imao mišljenje da je on mnogo iznad drugih slikara dok nisam u Roterdamu vidio jednu izložbu njegovih radova. I tada sam vidio svu ljepotu žute boje. Znao sam pomalo i njegovu sudbinu. Svi ti slikari koji su kasnije postali grandiozni suočili su se sa nerazumijevanjem. Za vrijednost svojih “Suncokrete” Van Gog nije mogao da plati večeru na Monmartru da bi poslije njegove smrti te slike dostigle milionsku vrijednost. Ili jedan Roden, koji je napravio grandioznu figure Mislioca, a koji je umro od gladi i hladnoće u Parizu. Znači da ni oni tamo nekada nisu znali da se kvalitetno odnesu prema velikanima”, podsjeća Filipović.
Pored crteža, pravi i figure od drveta, a najviše voli da radi, kaže, sa javorovim drvetom.
“Na izradu figurica su me potakli drugi. Slikar Matan Vukčević mi je, gledajući moje crteže, kazao da su dobri, ali da ipak guram ove figurice. I ja sam, kao perspektivan čovjek, prešao sada potpuno na figure. I svidjelo mi se. Ima tu nekog inata, ima i razočarenja, samo je dobro što nemam šporet na drva…”, smije se.
Žena je čest motiv Filipovićevih slika i figura. Time je, kaže, želio da iskaže divljenje prema crnogorskoj ženi.
“Ona ima blag pogleda uperen ka djetetu koje je rodila, sa vrećom soli na ramenu, zagledana niz crnogorske strane. To što su te figure najčešće bez odjeće ne znači moje nepoštovanje prema ženi već upravo suprotno”, kaže Filipović.
Prije nego se okrenuo umjetnosti uživao je u avanturama. Druženje sa mladim ljudima i ljubav prema prirodi odveli su ga i u planinarenje. A očaranost kanjonom Nevidio rezultirala je snimanjem dokumentarnog filma o tom dragulju crnogorske prirode.
“Uvijek me inspirisalo nešto tajanstveno, nešto što nije obični dan, obični izlazak, nešto što je pružalo možda i određeni rizik. Prvi susret sa čovjekom van mog društva koji je pričao da je bio u tom kanjonu i da ga je doživio na jedan poseban način kod mene je probudila želju da i ja to uradim. Puno mi je pomogao Luka Mitrović koji je bio direktor Hidrometeorološkog zavoda, koji je isto imao dobru komunikaciju sa mladim ljudima. Tako je došlo do prvog odlaska u Nevidio, pa drugog, trećeg, četvrtog… Svi su pitali zašto moram da idem, a u meni proradio inat da mogu ja to. I – slomim nogu”, sjeća se svoje avanture ovaj neobični čovjek.
Film je, kaže, kvalitetno pratio sve to.
“Nazvao bih to događaj jer Nevidio to jeste. Tamo je voda šest stepeni danju i u tim uslovima je jako teško proći. Samo ime Nevidio ga kvalifikuje kao nešto neviđeno. To je pohod, to je avantura… Sada je on lako osvojiv, koriste se dobra odijela i razna pomagala, a tada je bilo malo teže”, objašnjava nam.
Sada živi povučeno u Domu za stare i zadovoljan je, kaže, što je tu.
“Kada skrenem sa Bulevara Veljka Vlahovića ovih stotinka metara, kao da sam došao u drugi svijet. Meni je u Domu zabavno. Volim da se šalim sa ljudima, prvo na svoj račun. Zaigram partiju šaha i kad izgubim ja se smijem. Uživam da se družim sa ljudima u onom pravom slobodnom vremenu, neopterećeno. Prijaju mi ljudi koji su jači intelektualno i koji su bolje informisani. Ja sam po prirodi pomalo lukav čovjek pa hoću da dođem do informacija, a da ne čitam novine i da ne gledam televiziju. Ni jedno ni drugo ne volim, posebno u ovim sad uslovima jer ne znam šta ko koga kome, a nama….”, pojašnjava on.
Voli, kaže, da ode na selo u Pipere, tamo gdje je rođen i odrastao.
“Dok sam radio na brodu i u valjarstvu, sanjao sam da se tamo penzionišem i da radim vinograd. Neko bi pitao zašto baš vinograd. Zato da mogu da dočekam goste mojim vinom, mojim trudom. I išlo je to dobro… Mnogo vremena i snage sam utrošio tamo. Možda to sad plaćam, ali mi nije žao jer sam ugostio ljude koje ne bih nikada ni sreo da nije bilo toga. Tamo sam upoznao i doktore nauka i obične ljude, planinare i geografe… Uvijek sam se družio sa mladim ljudima, jer su me prihvatali pa se nisam osjećao starim, a sa njima je, opet, bilo interesantnije. Na mojim izložbama je puno mladih ljudi koji održavaju komunikaciju sa mnom iako smo se davno družili”, dodaje Filipović.
Da ga mladi vole i sa uživanjem razgovaraju sa njim uvjerili smo se i sami. A oni koji ga žele upoznati ili samo pogledati slike i figure koje su bile inspiracija za ovu priču moraju otići do Starog Aerodroma gdje mu je sada i dom i atelje i izložbeni prostor. Vrijedi.
