Prvi modeli mitraljeza Maksim bili su licencirani modeli britanske i njemačke proizvodnje. U Rusiji je proizvodnja modela Maxim, koji je dobio ime po svom izumitelju Hiramu Maksimu, započela 1904. No, dok su prvi modeli još uvijek koristili rashladni plašt izrađen od bronze, koji je sam težio 25 kilograma, revidirani PM 1910 bio je u potpunosti izrađen od čelika.
Za razliku od takozvanih Gatling mitraljeza, čijih je šest cijevi raspoređeno oko osi rotacije i koje se streljivom opskrbljuju ručicama, Maksim ima samo jednu cijev, kod koje se za proces punjenja "brine" trzaj. Drugim riječima, kada se ispali jedan metak, proizvedeni plinovi pomažu ubacivanje sljedećeg. Dakle, ako vam prst ostane na okidaču, može se ispaliti do 250 patrona za redom. Kako se cijev ne bi pregrijala tokom rafalne paljbe, oko nje je pričvršćen šuplji omotač koji se puni vodom.
PM 1910 koristi standardni kalibar 7,62 milimetara. Isti onaj koji se također koristi u najpopularnijoj pušci na svijetu, Kalašnjikov AK-47. Ruski Maksim, koji se masovno proizvodio od 1912. godine, nije služio samo kao oružje za carske oružane snage, već su ga koristili i vojnici Oktobarske revolucije i u Ruskom građanskom ratu koji je uslijedio. Naposljetku, Maksim je također korišten u Drugom svjetskom ratu, iako je tamo već prevaziđen modernim izdanakom SG-43.
Iako ovaj više od sto godina star mitraljez ima svoju primjenljivost i danas, prvenstveno zahvaljujući vodenom hlađenju, ovo još jedan od pokazatelja da je ruska vojska u velikoj krizi te da nema adekvatne zalihe modernog naoružanja.
