Pjesmu vam ovom prilikom interpretiramo:
Kad su Zviceri gorjeli
Između jednog Velikog petka i jedne Velike subote (aprilamjeseca 1923. godine)
bila je i takva noć kada su Zviceri gorjeli,
kada su nebesa plakala,
kada je neki žandarmerijski major Kecmanović, a iz Bosne,
više no Bog Đavola Crnogorce mrzio!
Naredi
taj žandarmerijski major Kecmanović, a izBosne,
da te cijele noći između Petka i subote,
gore samo Zviceri,
samo čeljad Petra odmetnika!
Petar odmetnik je imao samo dvoje čeljadi:
Imao je majku i ženu i uz njih troje đece,
troje douvčadi, tri kaćuna sta anđelčića gladna,
što još ne stigoše ni Čeljad da budu.
Cijele te noći između Grahova i Cetinja,
između kamene pučine i čađavih zvijezda,
gorjela su Petrova đeca,
gorjela je Petrova žena,
gorjela je Petrova kuća!
Kuću đecu i ženu,za primjer zapali,
onaj major Kecmanović, a izBosne.
Te strašne crnogorske noći samo Petrova majka nije gorjela:
Vezaše staricu za mladu trešnju ispred kuće
da bolje vidi kako joj Petrova đeca i žena gore!
Pred smrt, majka Petrova
u ludnici šibenskoj doktoru Baltiću došapnu:
Sine moj,teže je gledati kako ti sreća gori nego gorjeti!
Sve to uradi onaj major Kecmanović, a iz Bosne!
Crnogorske patriote moraju postaviti logično pitanje:"Zašto se čekalo 98 godina od ubistva crnogorskog rodoljuba, komitei zelenaša Petra Zvicera, kao i svih drugih crnogorskih komita i patriota da bi se pokrenula ovakva ili njoj slična inicijativa?" Smatramo da je na to pitanje najbolji odgovor dao naš pokojni komandant, između ostaloga i kroz stihove pjesme koju vam ovom prilikom interpretiramo:
Kučkini sinovi
Nikad od njih pravih pasa.
Drugo su ovčari,
Drugo su šarplaninci,
Drugo vučjaci,
Svaka čast hrtovima i dogama.
Motaju mi se oko nogu bezubi kerovi,
Tek oštenjeni bizini, bize male,
Gadovi neki pseći,
Već uškopljeni,
Pas im majku!
Laju, a ne znaju ni to da čine.
Kevću,
Nose naočare,
Po dvoje nose,
A ne vide u čijem su brlogu.
Ta neurotična kučad.
Ti mali psići,
Ti nesoji pseći,
Ta štenad zagrižena.
Ta pasmina zimomorna.
Plombiraju zube,
Nose ukrasne brnjice,
Svilene vrpce oko vrata.
Hoće to ta milet pseća,
Dok ih pravi psi zapišavaju!
Kad naiđem ispred njihovih štenara,
Rastu im crne zazubice,
Mašu sitnim glavicama,
Iz oba oka plaču,
Podviju repove i cvile.
Dobro znaju što o njima mislimo,
Ja i moji prijatelji vučjaci.
Nikada od njih pravih pasa.
Upudličili se.
Nakotili se,
Pune ih sobe i ulice,
Bi da ugrizu, a nemaju čime.
Vežgaju s tuđeg lanca,
Kašljucaju sipljivo,
Loču sve vrste alkohola,
Pate od pseće depresije,
Od učtivog bjesnila.
Kučkina kučad,
Kučkini sinovi!
