Napominjem da je dobar zakonski okvir usklađen sa svim međunarodnim standardima ključni preduslov za efikasnu borbu protiv ovih društvenih pošasti. Građani i građanke od Vlade očekuju da se imovina stečena kriminalom vrati građanima, na brz i efikasan način, a ne eksperimentalnim metodama koje ne prepoznaje uporedna praksa.
Smatram važnim da se ovaj prijedlog zakona prvenstveno, kako je i između ostalog navedeno u pismu šefa jedinice za Crnu Goru i Srbiju, adekvatno komunicira sa javnošću, a posebno sa praktičarima, pri tome mislim primarno na predstavnike/ce pravosuđa, kao i nevladine organizacije koje se bave pitanjima organizovanog kriminala i korupcije na visokom nivou.
Izražavam bojazan da, ukoliko bi se ovo zakonsko rješenje usvojilo u praktičnoj primjeni bi bilo dosta problema. Očigledno je da prilikom izrade ovog prijedloga nijesu u dovoljnoj mjeri konsultovani praktičari. Naime, po važećem rješenju imamo nadležnog tužioca i nadležni sud koji vode postupak. Moja bojazan je što nakon okončanja finansijske istrage nemamo zahtjev tužioca za trajno oduzimanje, već izvještaj tužioca koji dostavlja zaštitniku imovinsko pravnih interesa. Nije u prirodi državnih tužilaca da prave procesne akte u formi izvještaja. U članu 134. Ustava navedeno da državno tužilaštvo vrši poslove gonjenja učinilaca krivičnih djela i drugih kažnjivih djela koja se gone po službenoj dužnosti.
Zakonopisac je očigledno pogrešno zaključio da državni tužioci u okviru svoje nadležnosti ne mogu da podnose i zastupaju ove tužbe jer je onda ključno pitanje kako onda mogu da vode finansijske istrage, kad je to postupak koji ne predstavlja gonjenje, nego prikupljanje dokaza na kojima će se temeljiti tužba. Dakle, postupak preuzima zaštitnik i on će se obraćati prvostepenom parničnom sudu. Nijesam sigurna da je dobro rješenje da postupke vode više potpuno različitih državnih organa. Takođe, spornim smatram i činjenicu da će zaštitnik vršiti ocjenu dokaza koje je prikupilo državno tužilaštvo i na osnovu toga podnositi tužbu, tim prije što ne vidim mogućnost da zaštitnik prikupi neke druge dokaze koje ocjeni za bitne. Ne vidim mogućnost ni da zaštitnik ima drugi stav u odnosu na izvještaj državnog tužilaštva.
Nadalje izražavam bojazan prema postupku u kojima se dokazi pribavljaju po dvije potpuno različite procedure u fazi istrage u fazi glavnog ročišta. Ukazujem na isti problem koji su imali praktičari u dosadašnjoj praksi, a to je da se veliki broj dokaza obezbjeđuje na samom ročištu. Ukoliko se ovakav zakon usvoji imaćemo kompilaciju dokaza prikupljenih u različitim postupcima pred sudom. Dakle, očigledno je da zakonopisac vjeruje da će postupke prije završiti Parnični sud nego što bi to uradio Specijalno odjeljenje Višeg suda, što nema baš neku logiku, niti utemeljenje u praksi.
