Vladika Irinej u svoj obraćanju pojašnjava javnosti, ali šalje i poruku vladiki Lavrentiju, koga pita da li ne zna ili možda ne želi da zna ono što zna svaki student prve godine teologije - na koji način je vjekovima u Pravoslavnoj crkvi sticana i davana autokefalija odnosno takozvana nezavisnost pomijesne Crkve.
"A, očigledno, nije ni čuo za savremeni, svepravoslavnim konsenzusom formulisani stav po ovom pitanju. Da je išta o tome načuo, znao bi da nijedna pomijesna Crkva, sama za sebe, ne može dati autokefaliju već samo predložiti svepravoslavno razmatranje eventualnog osamostaljenja nekih svojih eparhija. Žalim što moj uvaženi stariji brat i saslužitelj ne zna - ili možda ne želi da zna", piše vladika bački.
Njegovo preosveštenstvo navodi da kada bi bila primijenjena “lavrentijevska logika, jedan crkvorazbijački puč, antisaborski i antisaborni akt samoproglašenja, izvršen uz aktivno učešće i podršku svjetovne, pritom bezbožničke i anticrkvene vlasti, treba prosto-naprosto priznati: bezakonje treba proglasiti zakonitošću, raskolništvo crkvenošću, mržnju ljubavlju, zlo dobrom”.
- Kuda bi nas to odvelo? Što bi ostalo od Crkve i njenog bogoustanovljenog poretka? Ima li u istoriji Crkve ijednog primjera za takvu metodologiju rješavanja kanonskih pitanja? Da li su blaženopočivši patrijarsi German i Pavle i toliki naši episkopi za vrijeme trajanja već gotovo poluvjekovnog raskola bili u teškoj zabludi ili u stanju umne pomračenosti kada su, uprkos svim prijetnjama tadašnjeg režima, zauzeli odlučan, a kanonski i jedini mogući stav prema crkvenim pučistima i njihovim nastavljačima? Da li su i sve pomjesne Pravoslavne Crkve u zabludi - ili „nezrele”, kako vele vođe raskola u Skoplju - zato što, solidarno sa SPC, ne priznaju samoproglašenu autokefaliju i odbijaju kanonsko opštenje sa raskolnicima - pita vladika bački.
On poredi ako nekoliko episkopa u raskolu mogu, po ovoj teoriji, “mirno i hladnokrvno, umjesto predviđenih kanonskih mjera, da čekaju priznanje, odnosno nagradu za rušenje crkvenog poretka, odbacivanja bratske ljubavi i gaženja sopstvenog ispovijedanja vjere datog pred episkopsku hirotoniju, zašto onda i bilo koji sveštenik ili monah ne bi mogao da proglasi svoju nezavisnost ili „autokefalnost” u odnosu na nadležnog episkopa”.
"Recimo na episkopa šabačkog Lavrentija, pa da, umjesto crkvenog suda i raščinjenja, čeka i dočeka priznanje i odlikovanje, poput, recimo, priznanja i odlikovanja koje je od pomenutog epikopa dobio nesrećni pop Peranović? Zašto to, na kraju krajeva, ne bi mogao i bilo koji vjernik", dodaje episkop bački.
Episkop Lavrentije najavio je u izjavama medijima da bi on ili neko drugi mogao da na Arhijerejskom Saboru da predloži da se nepriznatoj MPC da autokefalnost.
"Predložio je to, pa ostao živ. Duboko sam uvjeren da, osim njega, niko ne bi predložio tako nešto, a sve se nadam da će i on u međuvremenu promisliti, a možda ponešto iz eklisiologije i kanonskog prava i pročitati. Umjesto najavljenoga, mogao bi da učini nešto drugo. On je, naime, do sada tri puta podnosio i povlačio ostavku na aktivnu službu, odnosno na upravljanje Eparhijom. Ukoliko ovakvim potezima misli da kruniše svoju višedecenijsku arhipastirsku službu, mnogo korisnije i za njega i za Crkvu bilo bi, uvjeren sam, da po četvrti put zatraži umirovljenje i da pri tome ostane. Ovo govorim, pred Bogom i pred ljudima, krajnje dobronamjerno, bez i trunke zlobe ili ironije", ističe bački episkop.
On podsjeća i da ovo nije po prvi put da odgovara na navode vladike Lavrentija.
"Poodavno, dok je episkop Lavrentije još bio mlad vladika, a moja malenkost mlad jeromonah, napisao sam mu pismo pod naslovom Quo vadis, Laurentie? Ono je bilo motivisano njegovim tadašnjim postupcima u odnosu na Rimokatoličku Crkvu: ponašao se, naime, kao da je jedinstvo među Crkvama već datost, a ne zadati cilj, ostvariv samo blagodaću Duha Svetoga", piše episkop.
Svoje obraćanje vladika Irinej završio je riječima:
“Sa svim poštovanjem prema sveštenom činu, godinama i nespornim zaslugama vladike Lavrentija, zaključujem pitanjem iz naslova i prve rečenice ovog neplaniranog i neželjenog obraćanja, i za adresata i za mene mučnog, ali ni u kom slučaju žučnog. Ponovo: kuda ideš, brate Lavrentije? Iterum: quo vadis, frater Laurentie?”
