Na prvi pogled, subotnji izborni dan nije promijenio odnos snaga: vladajuće stranke ostaće na vlasti u Tivtu; prosrpske stranke i njima lojalni PZP vjerovatno će uspjeti da se nekako dogovore o formiranju koalicije u Herceg Novom. Reklo bi se: ista meta, isto odstojanje.
To, međutim, samo tako izgleda. Uporedna analiza jučerašnjeg odmjeravanja sa izborima iz 2008. godine pokazuje zašto je u subotu veče bilo opušteno i razdragano u izbornim štabovima Đukanovićeve i Krivokapićeve partije i zbog čega su u Milićevom SNP-u bili onako ledeno suzdržani, mada su njihove pristalice kratkotrajno zamahale zastavama ulicama Novog.
Tivatska hronika najavljene pobjede: Izborna matematika svjedoči o kretanju raspoloženja glasača u korist DPS-SDP koalicije.
U Tivtu se i nije ni očekivala neka veća borba; povećanje prednosti tri partije suverenističke opcije (DPS-SDP-HGI) bila je očekivana posljedica rada dobre lokalne uprave i velikih ulaganja u grad tokom prethodne četiri godine.
Zanimljivo je, ipak, da su benefite od projekta Porto Montenegro i ubrzanog razvoja grada izvukle dvije manje stranke koalicije na vlasti - Hrvatska građanska inicijativa i Socijaldemokratska partija koji su dobili po jednog odbornika više. Socijaldemokrate su čak Tivtu sakupile 25 odsto glasova više nego ranije!
Očito, fokusiranost DPS-a na susjedni Herceg Novi i nemotivisanost glasača zbog očiglednosti izbornog trijumfa – odmogli su Draganu Kankarašu i njegovim partijskim kolegama.
Najveći gubitnik u Tivtu je, bez sumnje, Pokret za promjene Nebojše Medojevića Od nekada jake opozicione stranke koja je imala tri odbornika, PZP je prekjuče tek zakoračila u tivatski parlament, zakučivši jednog odbornika. Brojke najbolje govore: prije četiri godine PZP je dobio 693 glasa; juče je u Tivtu za PZP glasalo svega njih 285. Za četiri godine ta je stranka izgubila - 60 odsto glasača! Žustra kampanja koja je često prelazila granicu dobrog ukusa, sprdačina sa Mankistanom (kako Medojević krsti Tivat) kao i dugotrajna saradnja sa srpskim strankama vratila se kao bumerang PZP-u.Novljanski djelimični preokret: Za analizu političkih trendova značajnije je sagledati rezultate izbora u Herceg Novom.
Prije svega, vlast u Novom godinama čvrsto drži SNP u sadejstvu sa drugim, mahom srpskim, partijama; Milićevi, Mandićevi i Medojevićevi ljudi činili su većinu i u izbornim komisijama pa su imali mehanizme da spriječe sve eventualne namjere izbornih malverzacija centralne vlasti iz Podgorice, a mogli su da koriste i poluge lokalne vlasti za ličnu promociju. Imali su i logističku podršku privatnih medija - tiražni dnevni listovi Vijesti i Dan u petak i subotu kršili izbornu šutnju objavljivanjem tekstova direktno uperenih protiv DPS/SDP koalicije i njihovih lidera.
Uz sve to, Đukanovićeva stranka je sa sobom nosila i teško breme odgovornosti zbog loše ekonomske politike, problematičnih privatizacija i afera koje su nagrizale imidž vlasti... Zato su na kraju izborne noći u taboru DPS-a zaista imali što da slave, iako im je izmakla mogućnost osvajanja vlasti: prvi put od rascjepa u DPS-u 1997. godine Đukanovićeva partija postala je - najjača u Herceg Novom. U subotu je za DPS glasalo čak 1.000 građana više nego 2008. godine što je značilo i tri mandata više - skok sa 11 na 14 odbornika. Nešto manje od 200 glasova falilo je DPS-u za petnaesti mandat čime bi, zajedno sa SDP-om, mogli da preuzmu vlast.Partijski rad na terenu: Nema sumnje, isplatio se višemjesečni tihi rad u Herceg Novom. Partijski čelnici su znali da im, makar u simboličnoj ravni, porast rejtinga u nekadašnjem gradu pjesnika i pisaca, znači i poboljšanje imidža na nivou države. Zato se radilo svakodnevno i po dubini: na izbornoj listi je od 31 osobe bilo čak - 25 novih imena; stara ekipa morala je tiho da se povuče sa prve linije. Novi ljudi su očito donijeli i novu energiju, a vrh stranke je odradio svoj dio posla. Na kraju, sam Đukanović je, svađajući se sa liderima opozicije i alarmirajući priču o opasnostima iz vana, svjesno podigao tenzije koji dan pred izbore i lukavo dodatno homogenizovao biračko tijelo Demokratske partije socijalista. Stara taktika traženja neprijatelja očito i dalje funkcioniše.
Osim toga, dogovorom partijskih lidera Đukanovića i Krivokapića, trzavice na liniji DPS-SDP svjesno zamirene, makar i privremeno, da ne bi bilo razočaranih apstinenata obje stranke. I nije ih bilo mnogo na toj strani: suverenističke stranke su u dva grada na izborima dobile čak 1.500 glasova više nego prije četiri godine!Ipak, jedan važan problem Đukanovićeve vlasti vidio se na kraju izbornog dana - nedostatak koalicionog potencijala. Osim paktiranja sa SDP-om i nekoliko manjih stranaka, Đukanovićeva ekipa nema suviše izbora: priče o nekom mogućem savezu sa Milićevom SNP suviše su maglovite i, reklo bi se, bez stvarnog utemeljenja. Zato će DPS-ovci, iako su očito zasićeni koalicijom sa socijaldemokratama, morati da prihvate realnost – bez SDP-a ne mogu imati apsolutnu vlast; izgleda kao da su DPS i SDP osuđeni na politički brak.
Opoziciona izborna nemoć: Rascjepkanost srpskih stranaka u Herceg Novom – nekih šest, sedam stranaka sa srpskim predznakom - bila je uvod u loš rezultat. Da su htjeli pitati – recimo, lično Đukanovića ili Krivokapića - ni ova dvojica lidera ne bi znali da smisle efikasniji model rasipanja glasova za svoje protivnike. Tako je i bilo: usitnjeno srpstvo prosulo je najmanje jedan mandat.
Generalno gledano, izborna matematika govori da je, u Tivtu i Herceg Novom, najviše glasova izgubio Pokret za promjene – oko hiljadu glasova (!), procentualno više od svih drugih - skoro polovinu glasova odnosno tri od pet odborničkih mjesta. Medojevićeva stranka je, ipak, sa dva odbornika ušla u parlament Herceg Novog pa bez nje, SNP i srpske partije neće moći da prave vlast. Ta mogućnost koaliranja, i na taj račun sticanja istaknutih položaja u vlasti, održava kakvu-takvu poziciju PzP.
Najbliži politički prijatelj PzP-a – Nova Andrije Mandića - takođe nema mnogo razloga za zadovoljstvo. Istini za volju, za Novu je glasalo najviše Srba u Tivtu i Herceg Novom, ali samo po tri mandata u dva grada za stranku koja želi biti glavni glasnogovornik srpske populacije u Crnoj Gori – nije neki impozantan rezultat.
Milić na raskrsnici: Najteže je, ipak, predsjedniku Socijalističke narodne partije. Iako je SNP osvojio nešto više glasova u Novom nego prije četiri godine, mada su aktivisti te stranke odlično terenski radili i u Tivtu, lider SNP-a će morati - ako želi vlasti u gradu na obali mora – da dogovara saveznike svud okolo.
I više od toga - Srđan Milić će morati da paktira čak i sa onima koji su ga za srce ujeli. U četvrtak su, baš dva dana pred izbore, Nebojša Medojević i Branko Radulović izričito naglasili da neće praviti antirežimsku koaliciju - sa Srđanom Milićem, ali hoće sa „dijelom SNP-a“. Nije li to bio javni poziv Predragu Bulatoviću da preuzme komandu u partiji i objava Miliću od strane opozicionih prijatelja da bi ga rado vidjeli u – političkoj penziji? U vremenu koje dolazi lider SNP-a će, ako želi da ostane partijski lider, morati da pospremi stvari i u partiji i van nje. A to neće biti lak zadatak.
Jer, što će u Herceg Novom, koliko sjutra, moći PzP-u da ponudi Milić, a da to ne bude poniženje, za njega lično i za partiju? Uopšte, koliko će parčića vlasti u Herceg Novom morati da SNP nudi čelnicima Nove, Narodne stranke (skupa sa Šešeljevim radikalima) ili Novskoj listi? Može li tako skovana lokalna vlast išta konkretno uraditi, osim da otaljava posao do nekih novih izbora?
I sve to osvrćući se, strahujući, da onaj Mugošin podgorički politički ekperiment nekome iz DPS-a ne padne na pamet, pa zažele da potraže nekog Guberinića na obali mora.
Politički putokazi: Rezultati izbora u dva grada možda ne mogu automatski da preslikaju odnos snaga na nivou Crne Gore, ali je politički trend uočljiv: DPS-SDP koalicija, uprkos unutrašnjim trzavicama, ne gubi pozicije; opozicione stranke, sa sadašnjim programom i retorikom, gube šansu da svrgnu vladajuću koaliciju. Bez zajedničkog programa i sa posvađanim liderima – opozicija nema realan potencijal da se zaista suprotstavi DPS-SDP savezu.
Drugim riječima: Đukanovićev DPS nije kažnjen za mnoge promašaje u vođenju države, a nagrađen je za terenski rad koji ta stranka dobro zna da praktikuje. Zato, između ostalog, i vladaju godinama. Istini za volju, ta nepromjenjivost vlasti nije dobra za društvenu dinamiku, ali to za sada jeste crnogorska realnost. Baš kao što je realnost nepostojanje dobre alternative, jer najveći dio srpskih stranaka u Crnoj Gori, šest godina od referenduma, uporno odbija da konačno prizna državu u kojoj živi i djeluje. Teško je osvojiti vlast u državi protiv čijeg ste se nastanka borili.
Dok tako bude, ovdje će biti kao u onim serijama Živka Nikolića koje gledamo na Javnom servisu ovih dana: puno galame, mnogo smijeha, po koja suza, a sve isto - bez promjena.
Draško ĐURANOVIĆ
