Karmen Bardak je rođena 30. jula 1990. u Subotici, gdje je i odrasla.
Danas je svršna studentkinja treće godinu studija glume na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju, u klasi profesora Branislava Mićunovića.
Publika je do sada mogla vidjeti u dvije predstave Kraljevskog pozorišta „Zetski dom“ na Cetinju – kao Tvoritelja u koprodukciji Kotor Arta „Njegoš, vatre“, u režiji Paola Mađelija i Radmile Vojvodić, i u dvostrukoj epizodi medicinske sestre i goluba predstavi „Enciklopedija izgubljenog vremena“, koju je režirala Lidija Dedović.
Ulogom u TV drami „Vjeridba“ kolege sa studija režije Milutina Darića, na jesen će se prvi put pojaviti i na malim ekranima, i to na TVCG.BUĐENJE
Što Vam nedostaje iz vremena kada ste bili dijete?
- Ja sam vječito dijete, a gluma je ta koja me svesrdno podržava u tome da to zauvijek i ostanem. Ipak, upravo ona me je odvela daleko od kuće i najbližih i natjerala da sazrim i osamostalim se. Najviše mi nedostaje ta ušuškanost i sigurnost porodičnog doma, topla mamina supica, babine palačinke, tatin zagrljaj i zabava sa tetkama i prijateljima.
Što najviše volite u tome što ste odrasli?
- Hm... Iskreno, ne bih voljela da se vratim u djetinjstvo samo iz jednog razloga - volim strast, ljubav i eros koje ti donose tek one godine kada više nisi tako mali, i bez kojih ne bih mogla da živim i stvaram.
Za koji Vaš talenat smatrate da nije došao do izražaja?
- Pa, svašta sam ja radila... U nečemu sam bila uspješna, u nečemu ne. Sve talente koje sam ikada osjetila u sebi imala sam potrebu da odmah prenesem dalje i podijelim sa drugima, tako da sam to i činila. Malo balet, malo muzika, malo pisanje... Nema ničega što nisam uspjela da izrazim, samo je pitanje koliko sam bila uspješna u tome.
Koju svoju osobinu smatrate najgorom?
- Iako se odgovornost smatra vrlinom, ova koju ja sobom nosim je pravi teret. Bilo da je u pitanju pravljenje pašte ili značajna uloga, trudim se da igram po pravilima od „A do Š“ i da sve bude baš onako kako treba.
Što najviše cijenite kod drugih?
- Najviše volim ljude koji su bogati duhom, koji su puni života, snage i radosti i koji neprekidno rade na sebi, jer smatram da samo sa takvima mogu i sama da napredujem. Cijenim i sve one koji umiju da kažu „ne“ i stave svoje potrebe na prvo mjesto, jer često umijem da popustim baš onda kada za tim nema nikakve potrebe.
U OGLEDALU
Kako bi se zvala Vaša filmska biografiju i ko biste voljeli da glumi Vas?
- Sada me stavljate u rediteljstku stolicu, i ako već mogu da biram, biraću najbolje. Ako bi se taj film snimao, voljela bih da me igra neka od mojih koleginica sa klase, jer me upravo one najbolje poznaju, a da u filmu učestvuju i svi ostali „klasići“, jer tek tada bi to bila autentična slika i atmosfera života koji trenutno živim.
Kako biste nekome, preko telefona, u pet riječi opisali sebe?
- Hajde dođi, pa me upoznaj... Pet riječi, zar ne? ;-)
Kako biste opisali sebe da ste hrana?
- Možda kao breskvu... Spolja sva meka i rumena, a iznutra - čvrsta koštica.
Koju moć super-junaka biste voljeli da imate?
- Voljela bih da mogu da se teleportujem jednim potezom ruke na razna mjesta... Tako bih stigla jedan dan da budem kući u Subotici sa mojima, a već sljedećeg bi bila u Kotoru da bodrim Momčila i Aca na velikoj premijeri predstave „Egzistencija“.
Sa kojom ličnošću, stvarnom ili izmišljenom, biste se zamijenili na jedan dan?
- Možda Merilin Monro, samo da vidim kako se osjećala u svojoj koži, ta žena koja i nakon smrti plijeni harizmom.
SVAKODNEVICA
Što radite nedjeljom poslijepodne?
- Kada sam u Subotici, obavezan je ručak kod babe, a kada sam na Cetinju, sabiram utiske od vikenda i idem na Akademiju gdje valja vježbati za sljedeću radnu nedjelju.
Koja pjesma Vam je uvijek u vrhu liste omiljenih?
- Šubertova „Serenada“... najdirljivija i najljepša melodija koja provijava kroz predstavu „Enciklopedija izgubljenog vremena“ u kojoj igram.
Koja knjiga/predstava/film je, u posljednje vrijeme, na Vas ostavila najsnažniji utisak?
- Trenutno ne mogu reći ništa drugo nego - veliki Njegoš, njegova „Luča mikrokozma“ i naša predstava „Njegoš, vatre“, rađena po motivima iste.
Gdje biste voljeli da otputujete?
- Uvijek se rado vraćam Kotoru, voljela bih da vidim Pariz, a i da neko vrijeme živim u Njujorku kako bih osjetila tu vrevu i ritam „džungle na asfaltu“.
Koje prevozno sredstvo najmanje volite?
- Ne volim ni jedno od ovih koji su mi dostupni na relaciji Subotica - Cetinje, jer im uvijek treba previše vremena da me odvedu do najmilijih, bilo porodice ili kolega.
DA TI KAŽEM...
Kome sve ispričate?
- Mama je tu za najšire dubine moje duše, tata za svaki problem koji mi se ispriječi na putu i filozofske diskusije, a profesor za sve moje zbunjenosti sa kojima se svakodnevno hvatam u koštac.
Čemu se uvijek obradujete?
- Novoj ulozi i starim prijateljima :-)
Da li za nečim žalite?
- Ne.
Bez čega ne možete?
- Bez ljubavi, strasti, optimizma, hedonizma, stvaranja i svih onih ljudi sa kojima to dijelim.
Za što ste se posljednji put izvinili?
- Izvinjavam se često, a praštam još češće... I jedno i drugo, mnogo više nego što bi trebalo.
SUMRAK
Koje tri želje biste tražili da Vam ispuni zlatna ribica?
- Da svi koje volim budu zdravi i srećni i da mi godine donesu mnogo različitih uloga, a nešto kasnije i djece.
Što je najteže što ste do sada uradili?
- Ne znam... Sve što se u početku činilo najteže, na kraju je ispalo najljepše: odlazak od kuće, osamostaljivanje, novi ljudi, velike uloge... To je nešto što mi je donosilo veliku muku, a sada mi pričinjava neopisivu radost.
Kada biste saznali da Vam je ostalo samo tri mjeseca života, kako biste ih proveli?
- Skupila bih sve ljude koje volim na jedno mjesto i organizovala tromjesečni festival pozorišta i filma u kojem bismo svi učestvovali i kasnije, naravno, uživali u afterparty-ju.
Kako biste voljeli da umrete?
- Nekako iznenada, a tiho. Ni prekasno, ni prerano... Da nikom ne donesem previše tuge...i da me pretvore u prah i puste da slobodno letim...
Koji bi bio Vaš epitaf?
- „Eto nebo kud ćemo lećeti“
Priredila: A. POPOVIĆ
