Rišarlison je brazilski napadač koji sa velikim uspjehom igra za Everton, ali i reprezentaciju.
Njegov put ka Premijer ligi nimalo nije bio lak i on je ispričao za "Players Tribune" o tome kako je izgledalo njegovo odrastanje i šta za njega znači reprezentacija.
"Ispričaću vam priču. Moji roditelji su se razveli kada sam imao sedam godina. Otac je otišao da živi na farmi, sam i borio se sa depresijom. Mi smo bili vrlo vezani, sjećam se kada mi je poklonio nekoliko fudbalskih lopti za rođendan... Ne postoji bolji poklon za brazilsko dijete. Kada sam se sa majkom i sestrama preselio u Novu Veneciju, počeo sam da treniram fudbal. Moj najveći san bio je da igram za reprezentaciju Brazila. Ništa me drugo nije zanimalo. Kada sam počeo da treniram fudbal, naporno sam trenirao i trener me je zbog toga zavolio. Rano sam shvatio da fudbal nije samo moja ljubav, već da fudbal može da pomogne mojoj porodici. Koliko je stanje bilo užasno govori i priča kada je otac je mene i rođake odveo na pecanje jer je u blizini kuće bilo tri ribnjaka. Gazda nam je rekao da možemo da pecamo u dva, ali u trećem ne. Ništa nismo upecali i u povratku sam samo bacio mamac u treći ribnjak i posle par sekundi uhvatio ribu. Bio sam presrećan. Ipak, gazda je nekako saznao za to i izdrao se na mog oca i to u javnosti, pred prijateljima i prilično ga ponizio. Tada sam shvatio, moram svog oca da izvučem odavde"
Rišarlison je od ranog doba morao da bude zaspolen, jer novca nije bilo mnogo.
"Kada sam imao 11 godina radio sam tri posla. Počeo sam da prodajem sladolede u centru grada, moj djed je bio poznat u našem gradiću po svojim sladoledima, a koliko god da bih ih prodao, ne bih imao dovoljno novca i morao sam da počnem da prodajem i čokoladice koje je moja tetka pravila. Takođe, zaposlio sam se u perionici automobila. Mislio sam da to neće biti mnogo težak posao, ali se ispostavilo kao brutalno teško. To me je ubijalo. Kada je šef htio da me zaposli za stalno pobjegao sam glavom bez obzira, taj posao je pretežak. Takođe sam pomagao mom djedi u poljima kafe, on je u tome uživao, ali je to meni bio izuzetno težak posao. Djeda je veliki borac, kao i moja majka koja je radila sve da nas prehrani. Djeda se uvijek ljutio kada bih se družio sa uličarima"
Objasnio je kako izgleda njegov kraj.
"U mom mjestu je bilo mnogo nasilja, oružja, droge... Jednom prilikom kada sam se vraćao sa treninga dva ludaka su uperila pištolj u mene i mog drugara. Htjeli su da mi pucaju u glavu. Ispostavilo se da su nas pomiješali sa nekim dilerima koji su im upali na teritoriju. Nikada nisam htio da prodajem drogu, perionica i polje nisu bili za mene tako da mi je preostalo samo da igram fudbal. Mnogo sam volio Čelsi i Milan, Drogbu i Ibrahimovića i Nejmara, naravno. Nejmar mi je idol, zbog njega sam nosio čirokanu. Kada sam napunio 15 godina, tražio sam tim koji bi mi ponudio ugovor"
Stiže i prvi odlazak od kuće...
"Otišao sam u Avai na probu, 1.800 kilometara daleko od kuće. Ginuo sam na terenu, radio sve za njih i posle par nedjelja mi jave da klub neće uzimati nove igrače. Velika nepravda...Sljedeća proba je bila u Figerenseu, a znate kada su me oni odbili? Na moj 16. rođendan. Bio sam slomljen, morao sam da tražim novi posao. Željeti da budeš kao Nejmar je jedna stvar, a biti profesionalni fudbaler skroz druga. Htio sam da odustanem, ali mi nisu dali. Moj otac, djeda i policajac i trener Fidel su bili tu da mi kažu kako ne smijem da odustanem i kako moram da se borim. Samo borci opstaju. Našao sam mjesto u Real Noroesteu, malom lokalnom klubu i tamo sam dosta naučio, ali su me jako loše tretirali. Amerika MG me je tražio, veliki klub, a moj tim je prvo rekao da nema problema i da će me pustiti da odem. Ali, tražili su novac. Polovinu. To je za mog oca bio veliki problem, a podsjećam, čovjek se tada borio sa depresijom. Trudio sam se više nego ikada, nisam smio da budem odbijen i 2014. godine, ponudili su mi ugovor, da bih dvije godine kasnije potpisao za Fluminense. Hvala Bogu, sve je prošlo kako treba"
Podsjetio je Rišarlison na anegdotu sa početka teksta.
"Posle tog odlaska na pecanje, moj život se promijenio, moj mentalitet se promijenio i uspeo sam ono o čemu sam uvijek sanjao. Postao sam fudbaler. Kada sam sa 20 godina dolazio u Evropu, nisam govorio riječ engleskog jezika, a tek vrijeme u Engleskoj, ili hrana... Za dvije nedjelje sam izgubio pet kilograma, jeo sam samo burgere i koka kolu jer ništa drugo nisam znao šta je. Nisam dobio poziv za reprezentaciju uprkos sjajnim igrama u Engleskoj sve dok se Pedro nije povrijedio i tada sam dobio svoju priliku rekavši da sam spreman za šta god Brazilu treba. Kada sam stigao na trening, mislio sam da sam na drugoj planeti. Bio sam zahvalan Bogu na svemu. Dobio sam broj 9, broj koji je nekada nosio Ronaldo... Igrao sam sa Nejmarom i ispričao sam mu kako sam kopirao njegovu frizuru, a on je prasnuo u smijeh. Sada smo dobri prijatelji. Daleko sam dogurao, da vam kažem nešto, nikada nemojte da odustajete. Samo borci uspijevaju"
Ovaj tekst u sebi sadrži još jednu jaku poruku.
"Čuli ste jednu priču, a sada ćete čuti drugu. Kada sam završio sezonu u Votfordu 2018. godine, otišao sam na odmor u Brazil gdje sam uglavnom pecao. Otišli smo u Pantanal, tropsko mjesto puno rijetke flore i faune. Kada smo stigli tamo vidjeli smo gomilu djece kako igraju fudbal, prišli i upitali ih da li smemo da igramo sa njima. Bili su oduševljeni, ali ni upola koliko sam ja bio srećan. Tužan sam zbog Pantanala, to je regija čije su šume bile zahvaćene požarom tokom čitave godine, skoro četvrtina je izgorjela. Vidite, ja nisam političar, ali mi nije jasno zbog čega niko ne reaguje, a ja sam ne mogu da uradim ništa. Kao igrač Brazila i Evertona mogu samo da ukažem na problem, hajde da brinemo o planeti Zemlji, ona je naše najveće blago"
