„Koga god čujete da kaže da je protiv promene granica, znajte da su u pitanju okoreli prevaranti i ljudi koji po svaku cenu žele da unište Srbiju”. Vjerojatno biste i bez završnog dijela citata s prepoznatljivim Vučićevim stilom pasivne agresije shvatili da samo on može izgovoriti ovako opscenu rečenicu, a da se pritom ne zarumeni od stida. Naime, kompletan europski poredak nakon Drugoga svjetskog rata temelji se na načelu nepromjenjivosti granica, a princip je Europske unije, kojoj bi se Vučićeva Srbija navodno htjela pridružiti, da se može razgovarati o podjeli moći između različitih skupina unutar državnih granica, ali ne i o državnim granicama.
Sloboda kretanja i mekoća granica u europskom su projektu kompenzacija za njihovu nepromjenjivost. Reći da onaj tko zagovara nepromjenjivost granica nije drugo do li okorjeli licemjer i prevarant, znači prevarom označiti kompletan poredak na Starom kontinentu i Uniju, kojoj je Srbija podnijela zahtjev za članstvo. Drugi dio rečenice, koji govorio tome da ti koji zagovaraju europske vrijednosti istovremeno zapravo žele pod svaku cijenu uništiti Srbiju, govori o ozbiljnoj paranoji.
Ipak, u Vučićevoj retorici postoji taj njegov „amandman”, koji se zasniva na tvrdnji da bi Srbija mogla pristati na nepromjenjivost granica, pod uvjetom da se tom pitanju pristupi prema UN-ovim kriterijima. Naravno, radi se o ideji da bi potrošeni besmisleni stavak iz preambule Ustava Republike Srbije, „polazeći od toga da je Pokrajina Kosovo i Metohija sastavni deo teritorije Srbije, da ima položaj suštinske autonomije u okviru suverene države Srbije i da iz takvog položaja Pokrajine Kosovo i Metohija slede ustavne obaveze svih organa da zastupaju i štite interese Srbije na Kosovu i Metohiji u svim unutrašnjim i spoljnim političkim odnosima” svatko tko nije „okorjeli prevarant” trebao prihvatiti kao nešto zapisano u stijenu.
Upravo je u okviru mehanizama UN-a pitanje ovog stavka Ustava Republike Srbije definitivno riješeno, i to prema zahtjevu koji je došao upravo iz Srbije. Pred Međunarodnim sudom u Haagu (ICJ), UN-ovom pravnom institucijom, Srbija je pokrenula postupak kojim je htjela utvrditi da je Deklaracija o neovisnosti Kosova suprotna međunarodnom pravu, a kao odgovor je dobila jednu od najmudrijih presuda nekoga međunarodnog sudišta u posljednje vrijeme. Presuda, naime, kaže da je načelo teritorijalnog suvereniteta jedno od temeljnih načela međunarodnog prava, ali da načelo zaštite ljudskih prava, na osnovu kojega je kao samoobranu Kosovo uspostavilo državnu neovisnost, ima prioritet pred načelom državnog suvereniteta.
Iako nije vjerojatno da bi Kosovo pred tim istim sudom moglo dobiti spor protiv Srbije zbog genocida, a pitanje je hoće li se Kosovo kao država uopće moći legitimirati kao inicijator postupka, lako je razumjeti zašto taj postupak tako uzrujava Vučića. Naime, ne radi se ni o kakvoj obrani od koncepta „genocidnosti srpskog naroda”, jer, uostalom, Srbija je jedina država koja je pred tim sudištem već osuđena po Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju genocida, zato što je mogla, a nije spriječila genocid u Srebrenici i zato što nije kaznila počinitelje i zapovjednike tog zločina.
Što se Kosova i genocida tiče, pasivno agresivnom beogradskom silniku smeta spominjanje genocida, što ga je provodila Miloševićeva vlast, u kojoj je i sam sudjelovao, u kontekstu uspostavljanja neovisnosti Kosova, jer se time izravno podsjeća na ovu važnu presudu UN-ova Međunarodnog suda.
Rečenica o okorjelim prevarantima upućena je u paketu s povišenim tonovima prema slovenskom predsjedniku Borutu Pahoru, koji je kao predsjednik države koja 1. jula preuzima predsjedanje Europskom unijom, došao pripremiti susret šefova država Zapadnog Balkana, u organizaciji dvojice predsjednika država članica EU, Slovenije i Hrvatske. Pahor je, posve neobjašnjivo, u Beograd doputovao vrlo ponizno, a javno je izgovorio nečuvenu rečenicu, koju se slovenska politika do sada nije usudila javno izreći, ali je bila mantra njenog djelovanja iza kulisa, naime, da bi trebalo osigurati da sve države Zapadnog Balkana manje više istovremeno pristupe Europskoj uniji. Ova rečenica jasno se prepoznavala u slovenskoj politici prije nešto više od deset godina, kad je Slovenija sustavno otežavala pristupanje Europskoj uniji. Tada je ipak prevladala koncepcija koju je Stipe Mesić, tadašnji predsjednik Hrvatske, opisao kao regatu u pristupanju, u kojoj zemlje napreduju sukladno svojim reformskim kapacitetima, a ne kao konvoj, koji logično plovi brzinom najsporije od članica u konvoju.
Unaprijed je očito da bledski sastanak Inicijative Brdo Brijuni ne može polučiti nikakav rezultat, jer čak niti ova razina servilnosti suorganizatora foruma nije utjecala na „smirivanje” ključnog pasivnog agresivca, nego ga je samo razgoropadila. Smirio ga nije niti podjednako prema Beogradu servilni Visoki predstavnik EU za vanjsku i sigurnosnu politiku, političar iz Katalonije koji služi kao španjolski predstavnik u europskim institucijama, Josep Borrell, koji je posve nesuvislo, nakon objave štetočinskih „non papera” upućenih Europskom vijeću govorio kako na Balkanu ne treba biti niti promjene granica, niti „secesionizma”. Kad je apostrofirao secesionizam, lako je bilo razumjeti da ne govori o Dodikovoj politici u BiH, nego o Kosovu, koje najveći dio Europske unije, ali među njima ne i Španjolska, koju zastupa Borrell, priznaje kao suverenu državu.
Nakon što je prije nekoliko dana sastanak Vijeća za vanjsku politiku završio neuspjehom, pošto države članice nisu uspjele niti definirati politiku deblokade otvaranja pregovora sa Sjevernom Makedonijom, niti definirati stav prema otvaranju pregovora s Albanijom, niti povući konzekvence za sustavno kršenje ljudskih prava i europskih principa na Kosovu, niti definirati stav o štetama što ih po europsko pristupanje Crne Gore čini njena nova administracija (koja je upravo u to vrijeme usvajala promjene Zakona u tužilaštvu, kojima se narušava načelo vladavine prava i pravna sigurnost, a novele Zakona izravno su suprotne vrlo umjerenom mišljenju Venecijanske komisije). Pahor je pokušao balkanskom turnejom pripremiti predsjednički sastanak Inicijative Brdo Brijuni, koji bi trebao biti dio plana što ga Slovenija ima kao predsjedavajuća Uniji. Ona, naime, misli organizirati summit Europske unije posvećen Zapadnom Balkanu i tako prikazati zajedničku volju članica Unije da će biti ispunjeno europsko obećanje dano na Summitu u Porto Carrasu 2003. godine, o europskoj perspektivi Zapadnog Balkana,
Već je iz činjenice da nije bilo europske suglasnosti o tome da se summit održi odmah u jesen, kako je to htjela slovenska vlada, zbog toga što je Unija još daleko od rješenja pitanja koja su ostala otvorena nakon sastanka Vijeća ministara vanjskih poslova, jasno da slovenska inicijativna nema neke perspektive za uspjeh, a očito je i to da je podcjenjivački pristup Aleksandra Vučića prema sugovornicima, koji bi mu trebali biti ravnopravni, i nadmenost prema dvojici predsjednika država članica EU unaprijed najavljuje neuspjeh summita Inicijative Brdo Brijuni.
Kad je Borut Pahor objavio da misli kako bi države s prostora Zapadnog Balkana trebale u konvoju ući u EU, jasno je izrekao potporu cjelokupnoj balkanskoj strategiji Aleksandra Vučića, koja se zasniva na pokušaju da se u toku pristupnog procesa iskorištavaju fondovi EU, ali ne i da ti pregovori završe članstvom u Uniji. Naime, Srbija jasno govori kako ne misli nikad uvesti sankcije Putinovoj Rusiji, a Vučić retorikom o neodricanju od Rusije i Kine jasno poručuje da ne namjerava pratiti zajedničke europske politike. Time se jasno pokazuje da je Crna Gora, barem s prethodnom administracijom, bila neusporedivo superiorna Srbiji u pristupnom procesu, jer je svoju vanjsku politiku posve harmonizirala sa zajedničkom europskom, a Srbiji su superiorne i članice NATO saveza, Albanija i Makedonija, koje također svoje vanjske politike harmoniziraju s europskom vanjskom i sigurnosnom politikom. Očito je da je Srbija ta najsporija u konvoju, i da bi po Pahoru svi drugi trebali strpljivo čekati na nju, odnosno da bi EU trebala neintegracijom tih država otvoriti nišu, prije svega, Rusiji, da provede koncept stvaranja „neutralnih država” okupljenih pod srpskom hegemonijom. Ekonomski okvir te hegemonije u vječnoj čekaonici pred EU trebao bi biti Vučićev projekt „mini – schengena” kao carinske unije.
Retorika o prevarantima, koji pokušavaju na sve načine uništiti Srbiju i ništa im drugo niti nije na pameti, nije samo pokušaj ponižavanja europskih aktera, koji više ili manje nespretno nastoje konsolidirati stanje na Balkanu, nego pokušaj zastrašivanja i potiskivanja svakog mišljenja drukčijega od onog što ga svojom starom prokušanom metodom pasivne agresije zastupa Vučić u ime Srbije. Prepoznatljivi pokušaji ponižavanja predsjednika Crne Gore (drukčije bi bilo da je to skup premijera, a ne „slučajno” predsjednika država, kaže Vučić) i ignoriranje svih onih koji djeluju u okviru europskih vrijednosti, pa i vrijednosti nepromjenjivosti granica, samo je uvertira u ovakav stav.
Ipak, lako je prepoznati da se u Srbiji nešto događa. Agresivna retorika o tome kako netko financira one koji bi u Srbiji htjeli smijeniti Vučića, konfabulacije o pripremi atentata na njega, uvjerljive poput one da je u Srebrenici s nekoliko bačenih cipela u njegovom smjeru, ni više ni manje, nego pokušan atentat na njega i da je on jedva spasio živu glavu, jasno govore da se iza sve očitijega i neobuzdanijega autoritarnog karaktera, zapravo krije strah za vlastitu političku poziciju. Objektivno, niti je u Srbiji na vidiku neka snaga u opoziciji, koja bi mogla smijeniti Vučića, niti unutar njegove stanke postoji stvarni potencijal za pobunu, niti je Europska unija sposobna potisnuti Srbiju, ojačati druge države na Balkanu i osigurati matrične odnose među njima. Štoviše, bivši slovenski predsjednik Milan Kučan (očito ne previše oduševljen niti konobarskom servilnošću Pahora prema Srbiji, niti politikom Janšine vlade koja je non paperom de facto promovirala političke interese Rusije i Srbije (ali i Albanije, a protiv Kosova, Crne Gore i Makedonije) na Balkanu, otvoreno je govorio o tome da dio europske elite zapravo podupire uspostavljanje hegemonije Srbije na Balkanu, koja bi zapravo trebala osigurati da Zapadni Balkan odustane od europskih ambicija (to Kučan nije posve jasno rekao, ali je razumljivo iz rečenoga).
Što onda tako brine Vučića, zašto je toliko nervozan? Očito da je tome samo jedan razlog. Bidenova administracija još uvijek nije čvrsto zakoračila na Balkan, ali se na razini pojavnosti već događa nešto nezamislivo u vrijeme nekompetentne administracije ruskog dužnika Donalda Trumpa. U Trumpovo vrijeme nitko nije mogao niti pomisliti da bi američke vojne kolone prolazile Banja Lukom, tada su u Banja Luci carevali Lavrovljevi ešaloni kvazidiplomata. Moć Rusije uspostavljena na Balkanu, kojoj se dio Europske unije počeo „prilagođavati” i prema njoj se „pragmatično odnositi”, popuštajući „Lakiju, da ne postane malo nervozan”, na izdisaju je. Sergej Lavrov to je shvatio još prije nego što je njihov prijatelj iselio iz Bijele kuće u svoj golf-resort. Bidenova administracija još nije na stol u pravom smislu stavila pitanje Balkana, ali to je samo stvar vremena, a strateška priprema se već ilustrira. Zanimljivo, sve prolazi bez velike protu NATO i protuameričke buke iz Banja Luke, Beograda i Moskve. A pasivni agresivac Vučić zna da vrijeme njegove politike, sokoljene iz Moskve, polako prolazi, zato i je otvorenije agresivan nego ikad do sada.
