Zašto su vrijednosti koje baštinimo ključne u ocjeni neke ličnosti, političke stranke ili bilo koje organizacije ili ideje? Zato što na osnovu nečijeg sistema vrijednosti mi možemo nepogrješivo da procijenimo kakve će stavove imati o raznim pitanjima ili kakvu će politiku voditi ukoliko mu se ukaže prilika da vrši vlast u nekoj zemlji. Mogu objektivne okolnosti spolja uticati da ta osoba ili stranka svoju politiku prilagođava datim okolnostima, da je neiskreno koriguje, ali će uvijek koristiti prilike da ispoljava ponašanje sukladno svom sistemu vrijednosti.
Recimo, više govori odnos vlasti Crne Gore prema šetnjama podrške Ukrajini na Cetinju, od svih formalnih i neiskrenih osuda zločinačke agresije Rusije na Ukrajinu.
ANALOGIJE
Zato nimalo nije besmisleno pitanje koje su neki uputili kandidatu za predśednika, Jakovu Milatoviću, koji je to i postao: kakav je njegov odnos prema genocidu u Srebrnici?
Pitanje Srebrenice nije samo pitanje zločina koji se tamo desio, već i ideologije krvi i tla i nacionalne i vjerske mržnje koja je dovela do genocida, do skoro četvorogodišnje blokade jednog grada, njegovog konstantnog granatiranja sa okolnih brda, gađanja snajperima đece predškolskog i školskog uzrasta i odraslih, ukidanja vode, struje, grijanja, logora smrti, morbidnih mučenja i ubijanja u njima, silovanja itd, itd... Svako negiranje ili relativizacija tih zločina, svejedno je, govori sve o mentalnoj strukturi onoga ko to radi.
Taj misaoni sklop je u velikoj mjeri povezan i sa odnosom prema četničkom pokretu Draže Mihailovića i njegovoj JVUO. Jer onaj ko podržava Šubaru u Nikšiću, onaj ko u Pavlu Đurišiću, Draži Mihailoviću i kompaniji ne vidi zločince, izdajnike, kolaboracioniste fašizma i okupatora, on posredno podržava izdaju i njihove zločine, masovni pokolj muslimana 1943. u pljevaljskom kraju i mržnju prema muslimanima, mržnju prema ljevičarima (komunistima prije svega), prema Crnogorcima, Hrvatima i svima onima koji su se nalazili na putu Moljevićeve „homogene Srbije“.
Iako će se poneko opirati ovoj analogiji, nikada se neće sa adekvatnim gnušanjem odnositi prema svemu tome, niti će osuditi njihove zločine u punoj njihovoj gnusobi. Ili će ih relativizovati drugim zločinima, kao što to rade kad je u pitanju Srebrnica ili opsada Sarajeva. Takvi će uvijek naglašavati zločine u Pivi, Velici, ili bombardovanje Jugoslavije 1999. godine kao veliki zločin, a da se nikada nijesu zapitali kako su se ośećali građani Sarajeva dok su im svakodnevno, nepune četiri godine, padale na glave granate pijanih orijaša sa okolnih brda i pod snajperskom paljbom, bez struje, bez vode...
Isto tako je sigurno da neko ko baštini građanske vrijednosti, antifašizam, multinacionalnost, multikonfesionalnost, privrženost evroatlantskim integracijama neće sebe naći u porukama rahmetli Đeda i ideologiji svetosavlja, u označavanju pripadnika islamske vjeroispovjesti „lažnim ljudima, lažne vjere“, Crnogoraca „komunističkim nakotom“, Crnu Goru „fildžan državom“, „g****ma“ od koje se „pita ne pravi“ i slično, ljude drugačijeg seksualnog opredjeljenja „suvim granjem koje se u vatru baca“, NATO – fašističkom organizacijom, EU – kao novi SSSR… Oni koji glorifikuju lik i djelo Đeda teško mogu sebe definisati van onoga što je on govorio i sebe lažno predstavljati pristalicama evroatlantske Crne Gore i zapadnih vrijednosti.
I nije Crna Gora „mala Ukrajina“, niti je Ukrajina mala, nego velika! Kad zatreba biće Crna Gora velika kao što je Ukrajina sada velika.
PROPAGANDA
Poput ruske propagande za Ukrajinu, teza o ugroženim Srbima, toliko vulgarno eksploatisana i otrcana od zloupotrebe, takođe govori o ideološkom sklopu onog ko je izgovara. Radi se o nacionalističkoj, velikosrpskoj matrici, po kojoj je sve ono što se ne uklapa u velikosrpsku matricu napad na Srbe i srpstvo i ugrožavanje njihovih prava i njihovog statusa.
Ako se pogleda materijalni položaj članova 42. i 43. vlade Crne Gore, kao i kadrova koje su postavljali, viđećete da se većinom radi o imućnim ljudima, neki sa preko 26 vrijednih nekretnina. A oni su glavni megafoni te ugroženosti u vrijeme prošlog režima. Da ne pominjemo najbogatiju instituciju u Crnoj Gori, Crkvu Srbije, koja mjesečno servisira hiljade pridošlih „sveštenika“, njihovih porodica, osoblja manastira, monaha i monahinja, koja masovno gradi vjerske i komercijalne objekte, uzurpira sakralnu zaostavštinu iz vremena kada nijesu postojali u Crnoj Gori (prije 1920) ...
Takođe, ako se pogleda ko su većinom vlasnici privatnih crnogorskih firmi, ta slika o „ugroženosti“ Srba dobija potpuno druge boje. Crnogorci danas čeznu za „ugroženošću“ Srba iz vremena vlasti od 2006-2020.
Da stvari budu groteksnije, taj narativ postoji i nakon promjene vlasti 2020, iako se uglavnom zapošljavaju državni namještenici prosrpske populacije i sa litijaškim atestom. Tako je „ugrožen“, nacionalni Srbin, po Andriji Mandiću, „najbogatiji građanin Crne Gore“ – Milo Božović. Uhapšen je pod optužbom trgovine kokainom. Što govori da su priče o „lopovima“, „mafiji na vlasti“ potpuno nevažne u odnosu na etničku politiku i da su to puki propagandni mehanizmi prema bivšoj vlasti, jer kad si Srbin onda ti je sve dozvoljeno. Ne smeta ni kokain.
Kao krunski dokaz „ugroženosti“ Srba u vrijeme bivše vlasti navodi se procenat Srba u državnim organima, dobijen na bazi protivustavnog ispitivanja jednog albanskog političara na čelu jednog od ministarstava, koji je namjeravao da utvrdi broj Albanaca u svom ministarstvu i par sudova. Niti je to ispitivanje urađeno na valjan način, niti je zakonito, radi se upravo o kršenju ljudskih prava, niti su se odazvali svi zaposleni, niti se zna da li su odgovori bili iskreni i da li su ispitanici imali određene inhibicije tipa - ko i zašto to radi?
Svako ko je objektivan teško može optužiti DPS za nacionalnu diskriminaciju prilikom zapošljavanja. Prije se može reći da se radi o partijskom zapošljavanju, čemu danas masovno svjedočimo i kod novih vlasti, i zapošljavanju kojim se pridobijalo glasačko tijelo. Među ovim drugim su prednjačili oni koji se izjašnjavaju kao Srbi i vjernici Crkve Srbije, što je danas bjelodano.
OPEN BALKAN
Ako se na bazi rečenog i na bazi izjava novoizabranog predśednika Crne Gore pokuša sklopiti mozaik njegove ideološke i kulturološke ličnosti, onda nikoga neće iznenaditi ni njegova naklonost političkom projektu koji treba da zaokruži etničke granice Srba i Albanaca na prostoru Balkana, a koji se eufemistički naziva Open Balkan.
Argument da se tim projektom granice neće mijenjati ne znači faktični ništa ako ekonomski, nacionalno, kulturološki, medijski i na svaki drugi način te dvije nacije ,,zapišaju“ svoje teritorije. Te nepromjenjive granice će biti najobičnija forma, a svi oni koji ne pripadaju tim dvjema nacijama na zaokruženom etničkom prostoru – manjine u nestajanju.
Na isti način kao što je nestalo 140.000 Crnogoraca u Srbiji, ostavljenih bez ijedne institucije, ijednog medija, ijednog instrumenta kojim se štiti nacionalni identitet i pod konstantnom asimilacionom agresijom svih institucija Srbije, političkih, kulturnih, naučnih, medijskih i svih drugih oblika javnog ispoljavanja.
Siguran sam da to znaju svi oni koji zagovaraju Open Balkan i da ga upravo zato zagovaraju. Teško je povjerovati da neko misli da je prednost biti dio tržišta sa Vučićevom Srbijom, dakle, jednom od dvije najnedemokratskije evropske države i Raminom Albanijom i da bi to trebalo da bude strateško opredjeljenje Crne Gore, umjesto što brži pristup EU. Ako nekome nije jasno u čemu je razlika neka pogleda ogroman ekonomski napredak svih bivših socijalističkih država koje su postale članice EU i standard koji su postigle za njihovo stanovništvo na zdravim ekonomskim osnovama, na bazi ekonomskog rasta, a ne manipulacija unutar ograničenih resursa.
Nedavno rekoše iz Vlade Srbije da se ne mogu upoređivati plate ljekara u Srbiji i Rumuniji, đe su plate medicinskih sestara veće nego ljekara u Srbiji „jer je Rumunija u EU“! Pa vi sanjajte Open Balkan i kolektivni ulazak u EU kroz 30 godina, ako uopšte bude ko zainteresovan da nas primi!
I, g-dine Milatoviću, i oni koji su ga podržali na izborima: ne očekujte pomirenje na Dražinom parastosu i večerima poezije Matije Bećkovića. Može jedino pomirenje na evropskim vrijednostima i patriotizmu!
