Za postizanje dogovora o novoj većini preostalo je još 13 dana, a izostane li – građanke i građani Podgorice uskoro bi opet morali na birališta.
Tokom proteklog vremena bilo je inicijativa, pa i razgovora, ali iz toga se nije izrodilo ništa opipljivije. Jer, niti jedna, niti druga strana nemaju dovoljno odbornika za većinu.
Podsjetimo, prvo je na razgovore pozvao Nermin Abdić, čija je Demokratska partija socijalista osvojila najviše mandata. Odazvali su se iz Evropskog saveza i Stranke evropskog progresa. Ali – te tri liste imaju ukupno 24 mandata od potrebnih 29.
Potom je na razgovore pozvala Jelena Borovinić Bojović iz koalicije “Za budućnost Crne Gore”. Odazvali su joj se predstavnici koalicione liste Evrope sad i Demokrata. Ali, ni te dvije liste nemaju većinu – predstavlja ih ukupno 27 odbornika.
Niti jednom od tih sastanaka nijesu prisustvovali iz koalicije “Za bolju Podgoricu” (Pokret za Podgoricu – Građanski pokret URA). Oni su tih dana pisali platformu. A pošto su je predstavili – međupartijskog dijaloga nije bilo. Ali jeste reakcija – i reklo bi se kako niko nije voljan da toj listi ustupi mjesto gradonačelnika, na kojem insistiraju.
Zapravo, sticao se utisak kako u bloku u kojem su partije iz aktuelne vlasti povremeno računaju na savez samo sa dijelom koalicije “Za bolju Podgoricu” – i to onim kojeg neformalno predvodi predsjednik države Jakov Milatović. Sa druge strane, žele li formirati vlast, DPS, ES i SEP moraju računati na kompletnu koaliciju “Za bolju Podgoricu”.
Podsjetimo, Preokret, koji je osvojio dva mandata, nema u planu postizborno koaliranje u cilju formiranja vlasti.
U međuvremenu je, 28. novembra, održana i sjednica Skupštine Glavnog grada. Potvrđeni su mandati novim odbornicima i onda je sjednica prekinuta.
Podgorički parlament tako je danas ‘obezglavljen’ – novog predsjednika ili predsjednice nema, niti većine koja bi ga izabrala.
Sistem Glavnog grada tako je sada prilično paralisan. No, postoji još ‘crnji’ scenario – a to su, željeli ih ili ne, novi izbori. Jer, u tom slučaju, bilo bi gotovo izvjesno da bi najveća gradska uprava u državi morala da se okrene privremenom finansiranju, a da bi mnogi ključni akti vezani za funkcionisanje i organa i preduzeća mjesecima ostali ‘na čekanju’.
