Maj 1989.
Crna Gora se u inostranstvu vrlo marginalno ili uopšte ne pominje.
U Budvi je natupao Dobrica Ćosić. Radio Moskva donosi vijest da je Ruska federacija prešla na samofinansiranje i izjavu da će braniti svoje partnere Srbiju i Crnu Goru. Polemika Buda Simonovića i Novaka Kilibarde o nazivu Univerziteta.
Iako ga veoma cijenim, mislim da je mnogo naziva firmi po Veljku Vlahoviću. Možda bi prikladnije bilo da Univerzitet nosi ime Njegoša, a brodogradilište drugačije, ali ovdje je riječ o zatiranju svega što ima veze sa revolucijom.
Grafit na crkvi u Momišićima ,,Ne daj se CG“. Odmah politička anatema u Pobjedi.
Bećković šeta Crnom Gorom (Budva, Cetinje, Titograd) i priča o vraćanju kapele na Lovćen. SPC likuje. Kandila. Vidovdan.
13Izbori... Kučan predlaže da se puste na slobodu svi politički zatvorenici, a drugi naređuju - hapsi! Puštanjem sa lanca srpskog nacionalizma na Kosovu i koloniziranjem vojvođanskih institucija, radio i TV stanica, razbuktala se šovinistička histerija. Korijeni su u dubokoj prošlosti. Srpska građanska opozicija (CANU, Udruženje književnika…) sada je postala oficijelna politika.
Crnogorsku vlast ne interesuje nacionalno pitanje jer smatra da ga je riješila u korist srpstva. Bavi se osvetom prema starom rukovodstvu. Svaka šuša i maruša, svaki konjovodac i doušnik, svaka baraba koja je godinama dostavljala Matiji, Bulu, Strikoviću, Crnčeviću i drugim ideolozima crnogorskog srpstva - domaća ogovaranja - sada su se razradili. Sad oni prave programe, tribine i kokote se... Pokidane su veze sa Evropom i sa modernom Srbijom, samo rade veze preko sekcije zvaničnog Beograda. Ode i posljednja nada da će dio crnogorskog rukovodstva krenuti ka demokratiji. Mnogo je taloga staljinističkog materijala.
Zašto se ne javiti na pisanje o meni reagovanjem u Dugi?! Da li sačekati da autori hajke istroše svoje frustracije, svoje pakosti i zlobe, svoje strahove od moje sjenke i da njihovi podstrekači, naručioci pljuvanja, shvate da su na sebe pljuvali? Opasan sam čak i sad kad nijesam na vlasti.
Koliko je njih dolazilo kod mene dok sam bio u vrhu Centralnog komiteta da opanjka svoga druga, da prokaže i umili se vlasti. Znam da je neke od njih strah da to ne objelodanim. Htjeli su da to ostane ,,u četiri oka“. Nadam se da će jednom djelovati savjest. Ima onih koji organizuju šahovske turnire, pjesničke susrete i tako plaćaju publicitet...
Duga mene prikazuje kao crnu ovcu, moćnika, nedemokratu, crnogorskog vlastodršca, piše što je Marović rekao na Skalinama, što o meni misle urednici omladinskih listova, pisci pisama koji se preporučuju za stalne saradnike policije. Smješten sam u kategoriju neprijatelja. Čovjek osjeti potrebu da odgovori, da ponudi argumente, da se javno oglasi otporom. Međutim, na kraju prevlada prezir, neka vrsta zadovoljstva što je od tog svijeta dobio klasifikaciju neprijatelja.
Razočarava me fela novinara kojoj i sam pripadam. Toliko proizvoljnosti, toliko poluistina uz moje ime, a da nikad niko nije pokušao da razgovara, da čuje što ja mislim. Tipična hajka.
Istina, bio je jedan pokušaj da im dam intervju kada sam dao ostavku na članstvo u Predsjedništvu CKSKCG u januaru 1988. godine. Po njihovom modelu nadali su se da ću iznijeti prljavi veš i u osvetničkom bijesu i blatiti dojučerašnje drugove. To je ispod časti. Bar moje.
Miljo Radojičić ,,danas“ jasno kaže da ga Duga napada i pokušava kompromitovati zbog kritike Miloševića.
27. jun
Pobjeda donosi apel Udruženja književnika u kome traži nagradu za angažovanje u demonstracijama: ,,Energično zahtijevamo da se prekine sa regrutovanjem isluženih političara i pisaca koji su decenijama služili jalovoj politici i rezervisanoj kulturi, a da se prilika pruži mladim“. Vrlo se militantno osporava kandidatura Đ. Radulovića za direktora TV i to podmetanjima i lažima. Pobjeda poslije teksta negativnog po Ćosića donosi tekst podrške B. Vujoševića uz zahtjev da SUP hapsi članove ,,tajnih kružoka“. Mrak.
5. jul 1989.
Cetinjska politička scena. Obod danima štrajkuje. Ostavka J. Markuša (mjesec pošto mu je prestao mandat), Puro Đurić, Marko Martinović, Ljesar se ponašaju kao skutonoše Jelene Bajičke. Većina njih je svojevremeno tražila da se hapsi Keto Popović, direktor Oboda, zbog požara i denuncirala Stanka Roganovića kao člana opštinske vlade. Ne zna se ko ovdje kolo vodi i na koju stranu mogu da se okrenu. Možda će se slizati sa mitingašima.
Moje Cetinje postaje primitivno. To me boli. Zbog pisma podrške Oboda starom crnogorskim rukovodiocima sada ne daju pare za Obod. Koko i B. Vučković preuzimaju na sebe odgovornost. Vidjećemo šta će dalje biti, ali je jasno da je došlo vrijeme pokvarenjaka. Lakušić i Barjaktarović u beogradskoj štampi javljaju da je Slavko Perović kandidat za predsjednika opštine Cetinje. Markuš hoće da se kandiduje jer se boji kuda bi Slavko vodio Cetinje.
Obilježava se 200 godina Francuske revolucije. Robespijer i Mara nemaju ulice niti trga u Parizu. Bilo je 17.500 giljotiniranih za vrijeme revolucije. Luj XVI je imao 35, a Robespijer 29 godina kada su pogubljeni.
U Titogradu poslije ostavki nijesu dijelili karanfile, već pucali iz levora. Neki lider iz Rakovice ističe: ,,Slobodan Milošević je čovek potreban ovom narodu, čovek koga je Srbija morala da ima“.
Marović kaže da nije važno što se voze u ,,mercedesima“ starog rukovodstva, jer su najveći broj nas ,,volonteri u politici“, a ako ,,rukovodstvo ne valja neće valjati ako se vozi biciklima“.
Ćosić u Budvi kao prorok. Ono što je govorio '68. o nacionalnoj problematici je danas kod srpskog rukovodstva ,,operativna politička formula“. Borci se oglasili o Ćosiću, Bećkoviću i Amfilohiju kao ,,antikomunistima“, ali ni riječi o negaciji crnogorske nacije.
Ekskluzivni intervju s Bećkovićem u NIN-u. Raduje se ,,velikoj rehabilitaciji Crne Gore“, govori o antisrpstvu koje je ,,stipendirano sa strane“. Pobjeda i Politika to je jedna familija.
7. jul 1989.
Konatar izabran za v. d. glavnog urednika. Šizik, prodavač guma sa službenog auta. Vojo kaže da drži kod sebe ključeve od redakcijskog auta, jer lopov misli da su svi lopovi. Objavljena parodija ,,banalna pjesme o kosovskom boju“ - Politika 6. jula, što je poslužilo za odstranjivanje nepodobnih u radio-stanicama Herceg Novom i Rožaje.
Vlast oko sebe okuplja poltrone i izvršioce koji zatvaraju prostor svježim idejama. Slobodari i njihova sudbina. Neki su mogli biti dobri književnici da se nijesu uvalili u popitiku.
Đilas, koji je o Staljinu pisao kao o božanstvu, proslavio se na Zapadu publicistikom i pamfletima protiv Titove vlasti. Bećković, akademik SANU i dobitnik Njegoševe nagrade, maše srpstvom. Demokratski savezi i krivične prijave.
Drugi nastavak D. Ćupića u Pobjedi. Njegova definicija separatizma. ,,Svi ti, kako smo ih imenovali, separatisti, koji su se ježili na pomen pojma Srbin, srpstvo.. imali su otvorene akreditive za svoje programe i svoje pisanije i trabunjanje.. čime Crnogorce odvojiti od svoje etničke (srpske) matice“. Slavi Pavla Ivića koji ga je namjestio u SANU. Ništa o tome kako je postao rukovodilac Instituta za jezik i da je napisao u prilogu za Enciklopediju da se u CG govori i ekavski. Ništa o svom mentoru Nenadu Bućinu, jednom od tvoraca Bijele knjige.
M. Bulatović u Pobjedi piše da je njegov stav u svemu podudaran sa Bećkovićem, ,,jedini narod sa dva nacionalizma“.
Kralj Nikola u testamentu sinu Danilu savjetuje da zna da potiče iz porodice ,,koja je vazda bila privržena srpskoj vjeri i našoj pravoslavnoj crkvi“. I da pokazuješ što češće ,,vidljivije znake te odanosti“. Odlični citati za Branka Kostića. Novo rukovodstvo Bulatović i Đukanović se ponašaju u politici kao đeca koja su dobila na poklon čokoladu pa se halapljivo o nju otimaju. Oni ne poštuju nijedan princip, pa ni one koji sami promovišu. Marionetska politika u odnosu na velikog brata. Sramota za sve Crnogorce. Vlast je veliko iskušenje kome odolijevaju samo rijetki.
Ko posrne mudrovat mu nije. Biti u jednom mehanizmu politike, bez obzira na stepen moći u donošenju odluka, ako imaš savjesti i časti - ne možeš sa drugog kolosijeka usmjeravati voz. Ne možeš ni pristati na stalnu hipoteku.
Kako je izgledala naša partija? Skup dogmata, koji se nijesu odmakli od staljinizma, mnogo ravnodušnih pratilaca, ali i liberala koji nijesu imali šansi.
Viceadmiral Petar Šimić - ,,Čini mi se da su armija i oružje suviše ozbiljna stvar za političare…a politika suviše ozbiljna stvar da bi se njome bavili generali“. Štraumbriger u ,,Delu“ kaže da rukovodioci u Titogradu neće moći kriviti štampu da je masa govorila ,,hoćemo oružje“, jer je o oružju govorio predsjednik SK Bulatović.
Neki tip na tribini u Nikšiću, povodom godišnjice Žute grede, rekao je da je ta revolucija nastavak '68.
Papa Vojtila prošeta cijeli svijet, a u JU ne dođe.
Sredina novembra 1989.
Pad barskog rukovodstva. Pritisak i rušenje Sjekloće poslije mjeseci medijskih i političkih pritisaka. Na CK P. Bulatović i Rakočević napadaju Marovića i Srđu Darmanovića.
Mićunović je opet ispao gospodin. Nadmoćno, starački mudro pokazao je da se može ostati sa idejama sa dostojanstvom. Crnogorci su otjerali posljednjeg kojem nijesu mogli naređivati i ostali sami sa Srbima. Duraković nije mogao izdržati i pljunuo je u lice Đukanoviću.
Milo ima domaće vaspitanje i nije nasrnuo na Mićunovića. Mačo igra na dvije žice gusala koje više ne proizvode nikakav zvuk. Odmah je počelo kompromitovanje Mićunovića kao denucijanta. Jadno.
Dragan Vukčević mi je saopštio da je Bulatović protiv mog predlaganja za SSIP... Rovarenje protiv mene: Konatar, J. Bojović, Marović, Zolak... Ja sam davno digao ruke od toga. Donio sam odluku - ni po koju cijenu neću se moliti novom rukovodstvu. Imam uslove za prijevremenu penziju.
TV emisija koja treba da pokaže demokratski profil rukovodstva. Ispali blijedi, bez ideja i programa. Radonjić ćutanjem i pozom misli da je ostao mudar. Bulatović se ceri i kao šef nastoji da pokrije banalnost i površnost. Rajo jadan i plašljiv. Milićević se trudi da bude nezavisan. Jedino Đukanović pokazuje da je spretan i opasan političar.
Samo nekoliko dana poslije te demokratske predstave ovo rukovodstvo, u najboljoj tradiciji boljševizma, politički likvidira Milenka Sjekloću u Baru. Serija dobrih tekstova Mirića u Borbi.
Januar 1989 - januar 1990.
Jubilej godine koja je počela januarom. Obilježavanje na dva kolosijeka. Prvi civilizovani okrugli sto, pokušaj postizanja nacionalnog konsenzusa. Stanković, analizirajući događaje, je počeo da se fali kako su Crnogorci pokrenuli druge na puč koji su izvele ,,heterogene društvene snage“. Drugo obilježje je puno populističkog, policijskog narativa.
M. Bulatović politički šišmiš. Prijeti, ultimativan. Postaje heroj Šolevića. Nelegalno predsjedava. Preuzima vlast. Obećava rasprodaju imovine CK. Bulatović pristaje na ulogu Bugarina (iz vica kad ga Rus izbacuje iz aviona). Odmah je prešao na program diferencijacije, usvojio zakone (pokazalo se neustavne) o prestanku plata funkcionerima, zabranio da se na posao prime ,,bivši“, raspustio stručnu službu CK, vozi se autom policije…
26. januar 1990.
Univerzitet je podijeljen i zahvaćen demokratskom groznicom. Priča se o svim društvenim temama. Jedina netolerantnost o političkim pitanjima u Crnoj Gori danas odnosi se na crnogorsko nacionalno pitanje. Kao da se javno ne smije postavljati kao što čini Liberalni savez. Protiv su sredstva informisanja (sem RadioTitograda), protiv su zvaničnici SK (za njih je to separatizam), protiv su književnici, taksisti, šest mjesnih zajednica. Liberalni savez ignorišu dopisnici beogradskih listova.
Kada SK nije uspio u promociji crnogorskog pitanja možda će uspjeti Liberalni savez. Možda je vrijeme za izradu jednog crnogorskog političkog nacionalnog programa. (Miško Vukmanović, Rajko Cerović, Marko Špadijer, Novica Samardžić, Radoš Rotković, R.Pajović, V. Milatović, ..). Akumulacija dugotrajnog nacionalnog iskustva i okupljanje snaga koje joj mogu donijeti nezavisnost i državnost.
9. februar 1990.
Napada me režiser Velimirović u Pobjedi. Ja sam nepomenik koji je u crno zavio kulturu, a time i kinematografiju, spočitava mi odvajanje od matice srpskog naroda. Taj čovjek ima dara za filmsku režiju. ali ga u ljudskom smislu prezirem. Od onih je tipova koji u svom imeniku drži brojeve telefona svih crnogorskih glavara i povremeno ih zove ganućim glasom. Vidoje mu je obećao da će vidjeti zašto se ja nijesam u ,,Zeta filmu“ založio za njegovu dokumentarnu emisiju za TV. Sa mnom se poslije sreo i mazno rekao da razumije moje razloge, a konspirativno ogovarao neke svoje kolege.
Naši ljudi, naši krajevi, što bi rekao Krleža.
