crnogorske zlatne lavice, kada su se polovinom decembra prošle godine vratile iz Brazila. Deseto mjesto na svijetu - kao propast svijeta! Ili: „propast državnog projekta“, kako tada, sa neskrivenom zlobom, objasni jedna samozvana nezavisna novina za svakodnevnu upotrebu. Zavladala je bila ona crnogorska pizma: Dragan Adžić je bio proglašen neznalicom, Bojana Popović je bila blijeda sjenka nekadašnje rukemetne kraljice, Katarina Bulatović samo običan skakač i pucač, a tada dvadesetjednogodišnja Milena Knežević markirana je kao promašaj generacije... Ko bi tada rekao da će baš oni, svega nekoliko mjeseci kasnije, postati heroji nacije?Preko mora u Italiji, Miodrag Lekić je okončavao predavanja na Univerzitetu La Sapienca. Dugo su ga, u različitim prilikama, nutkali da bude predvodnik opozicije; pregovaralo se, bezuspješno, još od 2002. godine kada ga je Predrag Bulatović želio vidjeti kao objedinitelja raznorodne opozicije; Srđan Milić mu je sedam godina kasnije javno ponudio ulogu predsjedničkog kandidata... Ništa Lekić nije prihvatao, iako je sve vrijeme „očijukao“ sa opozicionim liderima; ništa nije precizno obećao ni nakon novog kruga razgovora, ovog puta sa Andrijom Mandićem i Nebojšom Medojevićem. Činilo se da je decembra prošle godine Miodrag Lekić prilično daleko od toga da postane lider neke opozicione partije ili grupacije.
Nekako u isto vrijeme, ali ovdje u Podgorici, predsjednik DPS-a Milo Đukanović morao je najbližem partijskom saborcu, Svetozaru Maroviću, da objašnjava kako on - kao predsjednik partije koji se povukao sa državnih funkcija - nema ama baš ništa sa policijskom akcijom hapšenja odgovornih za aferu „Zavala“. Drmalo se tada žestoko unutar najjače stranke; biće da je i Đukanoviću, makar na tren, omrznula uloga čovjeka koji treba da ima odgovore na sva pitanja. Istovremeno, Igor Lukšić je držao premijersku fotelju objema rukama - uvjeravao javnost da je budžet dobro proračunat i da kasa nije prazna - pa u to doba niko nije ni nagađao da bi se Đukanović mogao ponovo latiti teška posla vođenja državne uprave.
Možda je krajem prošle godine jedino Darko Pajović - tada tek umjereno poznati aktivista jedne od više hiljada crnogorskih nevladinih organizacija - znao da u narednoj godini želi da igra mnogo važniju ulogu na političkoj sceni Crne Gore. Već je krajem prošle godine Pajović odmakao u konsultacijama sa brojnim javnim ličnostima, koncipirao krug budućih najbližih partijskih saradnika, obezbijedio značajnu logističku pomoć nekih moćnih finansijskih igrača u Crnoj Gori, dogovorio bitnu podršku uticajnih vlasnika medija... Ali, ni sam Pajović nije mogao tada da zna - je li sav taj posao dovoljan da njegova buduća stranka zaista prekorači prag Skupštine Crne Gore?
SLIKA DRUGA (POBJEDNICI I POVRATNICI): Pri kraju godine svi prirodno svode račune, pa i već pomenuti glavni politički akteri ove 2012. godine.
U tom smislu, Darko Pajović - kada se osvrne na godinu koja je na izmaku - može da digne glavu i mirno zaključi da je njegova Pozitivna za to kratko vrijeme postigla najviše. Za partiju koja je osnovana maja ove godine ulazak u parlament, ali i osvajanje čak sedam (!) poslaničkih mjesta mora biti protumačeno kao veliki uspjeh. Tim prije što su za Pozitivnu Crnu Goru glasali uglavnom suverenistički nastrojeni birači, što znači da se Pajović na terenu direktno otimao i tukao za glasove vladajuće DPS/SDP koalicije. I uspio je u tome: još od vremena liberala i tamo daleke 2001. godine, DPS i SDP nijesu osjetili mučninu gubitka apsolutne vlasti na izborima i nijesu bili prinuđeni na postizborne koalicije.
Samo, u politici je kao i u sportu, baš kao i u životu - jedno je osvojiti trofej, zadobiti povjerenje, a savim drugo ostati na vrhu, održati partijski rejting. Da li samostalno odlučujući ili ipak pod teškom prinudom medijsko-tajkunskih mentora, Pajovićeva Pozitivna Crna Gora - koja je prije izbora sebe promovisala kao stranku trećeg puta, opciju koja neće paktirati ni sa ovakvom vlašću ni sa ovakvom opozicijom - nakon izbora je direktno uskočila u zagrljaj opozicije. Ispalo je po onoj narodnoj: s kim si, takav si; kad priđeš ovakvoj opoziciji onda si i ti dio takve opozicije! Nikšićka pregovaračka farsa Pozitivne i Demokratskog fronta, ostavka Miljanićke, biranje pa odbacivanje odbornika Đurovića, brojne prihvaćene pa odbačene pregovaračke platforme i ultimatumi ozbiljno su ugrozili kredibilitet Darka Pajovića i identitet Pozitivne Crne Gore.
Dok Pajović tek treba da krene u potragu za izgubljenim identitetom, Miodrag Lekić može biti zadovoljan - on je, kao nestranačka ličnost, dobio identitet političkog lidera. Bivši diplomata, bez mnogo stranačkog iskustva, postao je nakon oktobarskih izbora predsjednik najjače opozicione grupacije. Takav izborni debi - i to čovjeka koji je nakrcao skoro četiri decenije radnog staža - jeste odličan izborni rezultat.
Problem je, međutim, što Lekić nije zapucao iz Rima u Podgoricu tek da bi grijao opozicionu klupu. Projekat angažovanja Miodraga Lekića jeste, u stvari, politički pokušaj detronizovanja Mila Đukanovića. Zato je oktobarski izborni rezultat Demokratskog fronta - koliko god ga pumpali DF-u „prijateljski mediji“ - nedovoljan: Đukanović drži vlast i ne misli je prepuštati ikome u naredne četiri godine.
Drugim riječima: Lekić mora ići dalje, na predsjedničke izbore. Jer, u ovoj igri se ne računaju druga ili treća mjesta, srebro ili bronza: da bi stvarno opravdao povratak u Crnu Goru Miodrag Lekić treba i da dobije neke izbore - da postane predsjednik Crne Gore. Tek tada bi mogao da priča o uklanjanju s vlasti Mila Đukanovića. Samo, kako postati predsjednik svih građana ako prije toga nemate podršku svih partija u opoziciji. Taj rebus Lekić mora da riješi u naredna tri mjeseca, jer je predsjednička kandidatura ipak njegov prvi izbor i želja.
Za Mila Đukanovića ideja da šesti put (!?) bude prvi čovjek izvršne vlasti nije bila baš neka osobita želja. Crna Gora je ove godine dobila najsjajnije međunarodno priznanje: otvaranje pregovora sa EU. To bi, u nekim drugim državama, bilo dovoljno da vlast mirno spava. Ali, ipak ovdje je bitnija domaća podrška nego međunarodni uspjesi ili tapšanja po ramenu ljudi iz Brisela.
U tome je suština priče o Đukanovićevom povratku: nije to bila posljedica neutažive ambicije, već političke iznudice u kojoj se obrela vladajuća koalicija. Jednostavno: Đukanovićevim odlaskom ostala je praznina unutar vlasti, prava jama koju "mladi lavovi" DPS-a nijesu znali ni umjeli da popune. Izborni rezultat u Nikšiću je bio bolna poruka da - ovako više ne može. Prazna državna kasa koju je Đukanović naslijedio od Lukšića dodatno je upozorenje: ako nova Đukanovićeva Vlada brzo ne promijeni negativne trendove, ako se produži spirala zaduživanja i suša stranih investicija ovaj mandat novom-starom premijeru zaista može biti - posljednji mandat. Prosto: građani nemaju strpljenja, nova Vlada nema onih uobičajenih 100 dana mira: rezultati moraju biti vidljivi i opipljivi - sada i odmah. Samo tako i tek tada ovaj Đukanovićev povratak na premijersko mjesto ima smisla i može biti pozitivna stvar, ne samo za DPS nego i za državu kojom DPS vlada…
SLIKA TREĆA (KRAJ 2012 - SJAJ ZLATNIH LAVICA): Dakle, 2012. godina ipak je donijela nekih novina: indikativan je povratak Đukanovića; zanimljiv je i dolazak Lekića; značajna je i pojava Pozitivne...
Ali, godinu 2012. su obasjale zlatne lavice sjajem mnogih medalja! Baš one koje su prošle strjeloviti uspon od ponora Brazila do vrhova Londona i Beograda; baš te đevojke i žene su pokazale kako se podiže iz pepela i kako se stvara nezaustavljiva energija pobjede.
Vjerovatno smireni, uporni i precizni Dragan Adžić može da kaže, tačno u broj, koliko je proveo neprospavanih noći, skupa sa svojim saradnicima, beskrajno vraćajući video zapise iz Brazila, gledajući greške, upijajući pouke. Samo Bojana Popović, Katarina Bulatović, Jovanka Radičević, Milena Knežević ili Sonja Barjaktarović i druge lavice znaju kako su se osjećale onih mučnih dana nakon Brazila kada su opet morale da uzmu loptu u ruke, da krenu u nove krugove trčanja, u nove serije treninga... Priča o timu lavlje srce jeste sportska ali i socilološka i kulturološka priča. Ne baš tako česta u Crnoj Gori.
Jer, nijesu zlatne lavice naučile samo kako se dobija; one su Crnoj Gori pokazale mnogo više od toga - kako se gubi i kako se nakon poraza stvara pobjeda. Onaj ironični aplauz Bojane Popović i saigračica, na kraju tog iscrpljujućeg olimpijskog duela sa Norveškom, onaj ironični pljesak kao reakcija na nepravde sestara Bonaventura; prkosni osmjeh kada Brejvik (ili, valjda, Brejvang) daje gol koji nikome ne treba i čime ovjerava nepravednu pobjedu - to je bila klica iz koje se razvila kasnija pobjeda u beogradskoj Areni.
I to se negdje otkriva poruka koja prevazilazi okvire sporta. Snagom nepokolebljive vjere u sopstvene sposobnosti Adžićeve lavice su odbile da igraju sporednu ulogu vječitih moralnih pobjednika kojima je neko nepravedno oduzeo trijumf; ugrabile su onog nevjerovatnog nedjeljnog dana veliki zlatni tanjir evropskih prvaka i tako drčno pokazale kako se postaje istinski, apsolutni pobjednik. Ali, svesti sve na zakon volje, ne bi bilo pravedno. Nije bilo dovoljno samo trenirati mukotrpno; niti slušati savjete trenera bez pogovora; niti vatreno željeti pobjedu. Bilo je potrebno i nešto više: u pozadini svega - osim velikog srca i neizmjerne snage - ipak se nalazio nepatvoreni kvalitet.
Zato su one danas na krovu Evrope i svijeta. I zato su crnogorske lavice najsjajnija poruka 2012. godine: ponekad se i u brojno malim narodima geniju gnijezdo vije. Samo ga treba znati napraviti ili makar prepoznati.
Draško ĐURANOVIĆ
