Ne tako davno, do prošle sedmice tačnije, Aleksandar Vučić i Milorad Dodik djelovali su kao nerazdvojni politički saborci, dvojac koji se međusobno pokriva pred domaćim i stranim izazovima: alfa i omega srpskog sveta. No, čini se da je ljubavna priča, bar javno, u fazi ozbiljne krize.
Vučić je u svom prepoznatljivom maniru balansiranja, naime, prvo odgodio Dodikovo obraćanje u Skupštini Srbije, a potom se izvinio i pozvao ga u neko drugo vrijeme.
„Izvini, Mile, ali…“ postala je nova politička mantra koja dovoljno govori o tome koliko je Dodik postao politički teret za Vučića. Ne treba se zavaravati – nije ovdje riječ o nekakvom hiru ili trenutnom raspoloženju, nego o hladnoj političkoj kalkulaciji iz beogradske centrale. Vučić zna da mu u ovom trenutku Dodikova retorika više šteti nego koristi. A kada Vučić kalkuliše, to znači da se priprema za novu etapu u svojoj vladavini koja je, blago kazano, dobrano poljuljana studentskim protestima.
Američki pritisak, Trumpov sin i studentski bunt
Da stvar bude složenija, Dodik nije problem samo Vučiću, već i Washingtonu i cjelokupnoj međunarodnoj zajednici – osim Rusiji. Američki zvanični stav je jasan – Dodik je remetilački faktor u Bosni i Hercegovini i neko ko podriva stabilnost regije. Još konkretnije, Milorad Dodik je „brutalni kriminalac“, kako ga je nazvala Ann Wagner, republikanska zastupnica iz St. Louisa, koja nije imala ni trunku strpljenja za Dodikove najnovije vratolomije oko (pokušaja) državnog udara u Bosni i Hercegovini.
Sa druge strane Vučić, koji se godinama vješto provlačio između Istoka i Zapada, sad se suočava s trenutkom kada više ne može igrati na obje strane. I to ne zato što nije vičan igri, nego što se igra drastično promijenila. Najednom su Amerika i Rusija postale bliže nego ikad, a stav SAD-a je da Dodik „mora ispasti iz igre“.
Dodatni sloj pritiska dolazi iz pravca Trumpove porodice. Najkonkretnije, u Beograd je stigao Donald Trump Mlađi, sin američkog predsjednika. Vučić zna da ne može sebi dopustiti gaf u vezi s Amerikancima, pogotovo dok traje borba za uticaj u Washingtonu. Isticanje Dodika na skupštinskoj govornici u takvom trenutku bilo bi, u najmanju ruku, rizično. Vučić je svjestan da Dodik ima reputaciju separatiste i provokatora u međunarodnim krugovima, što mu samo otežava balansiranje između velikih sila.
Vučiću ‘gori pod nogama’
Dok se Dodik suočava s američkim sankcijama i pritiscima, Vučiću u Beogradu gori pod nogama. Studentske demonstracije zakazane za 15. mart unose dodatni haos u njegovu političku agendu. U takvim okolnostima, Dodikovo prisustvo u Skupštini Srbije samo bi dolilo ulje na vatru i stvorilo atmosferu dodatne polarizacije.
Vučić zna da ne može u isto vrijeme smirivati nezadovoljne studente i ugostiti Dodika, čije političke poruke zvuče kao direktna provokacija Zapadu. Zato se Vučić odlučio za ono što najbolje zna – taktiku odgađanja, smirivanja i traženja novih manevarskih prostora.
„Ja se izvinjavam predsedniku Republike Srpske. Zamoliću ga da neki drugi dan zakažemo njegovo gostovanje u Narodnoj skupštini Republike Srbije. I znali su da smo za 14, 15. i 16. dogovarali sa predsednikom Republike Srpske…“, poručuje Vučić, a poruku treba čitati kao: nemoj me Mile daviti sa anonimnog broja, imam preko glave i svojih muka.
Dodik – saveznik ili politički teret
Pitanje koje se sada postavlja jeste – kakav će biti daljnji tok odnosa između Vučića i Dodika? Da li je ovo samo privremeni raskol, veza na čekanju ili uvod u potpunu političku distancu?
Razmotrimo stvari. Za Vučića, Dodik je do sada bio koristan saveznik. Počesto i grubi izvršilac beogradskih naredbi. Obezbjeđivao je Vučiću glasove iz [bosanskohercegovačkog entiteta] Republike Srpske, a počesto i botove na rentanje (vidjeti pod: kontraminting u Sremskoj Mitrovici). S Dodikom je Vučić gradio narativ o „ugroženosti srpskog naroda“, koristeći situaciju u Bosni i Hercegovini kao dodatnu kartu u svojim pregovorima sa Zapadom. Na koncu, uz Andriju Mandiću iz Crne Gore, Dodik je Vučiću predstavljao jedan od ugaonih kamenova, da ne kažem – jednu od nogara nacionalističkog tronošca srpskog sveta.
No, sada kada Zapad pojačava pritisak, Dodik se više ne uklapa u Vučićevu novu strategiju. Naprosto, s Dodikom više gubi no što dobija, a Vučić mrzi da gubi.
Međutim, Vučić nije poznat po naglim rezovima. On, kao i svaki stabilokrata, voli postepene tranzicije, koje ostavljaju prostor za povratak ili promjenu kursa ako okolnosti to zahtijevaju. Narodski kazano: nikad pozadinom ne zatvara do kraja vrata. Ne treba se iznenaditi, tako gledajući, ako Dodik bude ponovo pozvan u Beograd kada se prašina malo slegne, ali s druge strane neće biti čudno ni ako se ovaj proces distanciranja postepeno nastavi. I to „postepeno“ je uslovno, jer šta će biti nakon ovog vikenda ne zna ni Vučić, a još manje Dodik kome je prvostepena presuda Suda BiH već izrečena.
Kako se osjeća Dodik?
I dok Vučić pokušava balansirati između Zapada i svojih nacionalističkih birača, postavlja se pitanje kako se osjeća Dodik u svemu ovome? Godinama je bio nezaobilazan faktor srpske politike, gost kojeg Vučić nije propuštao da ugosti, „rođak iz unutrašnjosti“ koji je zabavljao beogradske salonske nacionaliste i najednom je postao nepoželjan.
Sada, kada mu čak i Vučić okreće leđa, Dodik se vjerovatno osjeća kao izigrani saveznik, ostavljen da se sam nosi sa sve većim pritiscima i da internim vratolomijama pokazuje da se još za nešto pita. A to „nešto“ je sve manje i teritorijalno, i po broju glasača.
Dodikova politička strategija, kao uostalom i strategija svih bosanskih Srba, uvijek se oslanjala na osiguranje podrške iz Beograda. Bez te podrške, njegov politički uticaj slabi, a pritisci kako iz državnih organa BiH, tako i sa Zapada postaju još jači. Pitanje je da li će Dodik sada promijeniti retoriku ili će, naprotiv, krenuti u otvoreniji sukob s Vučićem. Sa jedne strane, može se pokušati umiliti lokalnom pravosuđu, što mu i nije od neke koristi nakon haosa koji je proizveo u posljednjih nekoliko dana, a sa druge strane može krenuti otvorenih šaka na sistem.
Ko je novi Dodik nakon Dodika?
Ako je ovo početak kraja Dodikove ere kao neprikosnovenog lidera u Republici Srpskoj, postavlja se ključno pitanje – ko će ga zamijeniti? Vučić voli imati kontrolu nad političkim procesima u regionu, ali u ovom trenutku nema očiglednog kandidata koji bi mogao preuzeti Dodikovu ulogu.
Jedna od mogućih opcija je Draško Stanivuković, gradonačelnik Banjaluke, koji bi mogao predstavljati mlađu, umjereniju verziju srpskog lidera u Bosni i Hercegovini. Međutim, Stanivuković je još uvijek daleko od toga da postane Vučićev ključni partner u Republici Srpskoj, jer mu nedostaje politička težina, iskustvo i uticaj unutar SNSD-ovih struktura.
Druga mogućnost je da taj neko bude iz Dodikovog užeg kruga, ali negativna selekcija unutar političke elite u Republici Srpskoj dovela je do toga da nema očiglednog nasljednika koji bi mogao igrati istu ulogu. Dodik je u decenijama iza nas, efikasno sasjekao u korijenu svakog onog ko je mislio svojom glavom, pa je od partije (SNSD) ostala kamarila poslušnika i klimoglavaca, koji bez Dodika politički ne znaju i ne mogu opstati.
A Vučić će, pod uslovom da ostane na vlasti u Srbiji, morati pronaći novu političku figuru u Republici Srpskoj koja može balansirati između nacionalističkog narativa i realpolitike, jer mu je potreban saveznik koji neće biti teret u međunarodnim odnosima. Za sada, takva osoba se još nije pojavila, ali realnost politike je da prazno mjesto nikada ne ostaje dugo prazno. Zapravo, trenutno se popunjava.
Razvod u pripremi
Vučićev odnos prema Dodiku sada sve više liči na brak iz računa koji ulazi u fazu razdvajanja, jer je računa nestalo. Više nije sigurno da će Dodik biti neizostavni dio Vučićevog političkog narativa, naročito jer se Vučić sprema za novu političku realnost u kojoj mora pokazati lojalnost Zapadu, e da bi ostao na vlasti u Srbiji, ali se i pobunjeni studenti nešto pitaju.
Ono „izvinjenje“ Dodiku nije ništa drugo do prvi korak u njegovom postepenom političkom uklanjanju iz Vučićevog političkog kruga.
Pitanje je samo hoće li Dodik to mirno prihvatiti ili će mu se suprotstaviti što bi onda otvorilo sasvim novu političku dinamiku na zapadnom Balkanu.
