Njihovo reagovanje prenosimo integralno:
Krajnje je vrijeme da se otvoreno govori o statusu Zapadnoga Balkana. Sjedinjene Američke Države i Evropska unija po pitanju te regije svjesno ili nesvjesno pomažu rusku politiku. Zašto to rade teško je reći. Ali ako bismo kao ilustraciju za stanje na Zapadnome Balkanu uzimali izjave američkoga ambasadora u Beogradu Kristofera Hila i visokoga predstavnika EU za spoljnu politiku i bezbjednost Žosepa Borelja po pitanju Kosova, onda bi se dalo zaključiti da Zapad drži ruku Aleksandru Vučiću. Zašto to rade - ne znamo. Ako je posrijedi naivna vjera da će se Srbija otrgnuti od Rusije, to se nikada neće desiti. Ko gođ poznaje srpsku političku kulturu i srpsku političku scenu, zna da bi Vučićev zaokret značio i njegov kraj. A Aleksandar Vučić intimno i vrijednosno bliži je jednome Lukašenku no ijednome zapadnom državniku.
Tu nakaradnu politiku SAD-a i EU u ovoj regiji sjajno koriste Rusija i Kina preko Srbije koja se ponaša kao lokani hegemon što koči i zamrzava integracije prvo svojih, a onda i građana Crne Gore, Bosne i Hercegovine te Kosova. To je klasična "politika popuštanja" čije posljedice na globalnome planu danas plaćaju Ukrajinci.
Nije ta politika od juče. Ona je operacionalizovana s Trampovom i Merkelinom erom, a sada doživljava svoj klimaks. Crna Gora je pala 2020, Bosna nedavno (dritanizacijom političke konstelacije), Kosovo je na redu i čeka svoga Dritana. Što se očituje? Vučić djeluje kao "srpski Lenjin", njegov svaki politički potez je ideologiziran. On smatra da je neutralizacija svih regionalnih čvrstih državotvornih politika i ideoloških stubova na kojima počivaju Crna Gora, Bosna i Hercegovina i Kosovo kao države zapravo preduslov za najezdu ideologije Srpskoga sveta (SS). SS ideologija ne nastupa s tenkovima kao u vrijeme Slobodana Miloševića, ona sad gazi kroz regionalne inicijative, ekonomiju, medije i vodi specijalni rat podrivanja temeljnih načela preko kojih su pomenute tri države bile otrgnute od hegemonije Srbije. Jasna je platforma - nema bliske saradnje s Beogradom dok Beograd ne prizna genocid u Srebrenici, postojanje crnogorske nacije i nezavisnu državu Kosovo. Ako ovo potraje, kroz koju godinu sve politike koje su uspostavile Crnu Goru, BiH i Kosovo biće potpuno marginalizovane i njihova oštrica otupljena. Nastupiće vrijeme populista, prevaranata, švercera i lokalnih firera, koji će od Zapadnoga Balkana napraviti debelo crijevo Zapadne i rusko-kineske politike, đe će se završavati prljavi i kriminalni poslovi.
Neophodno je djelovati, što prije, s dugoročnim planovima. Crnogorsko, bosanskohercegovačko i kosovsko pitanje se moraju uvezavati. Osovina Sarajevo-Podgorica-Priština mora zaživjeti, elite se moraju povezati i početi da djeluju na lobističkom, kulturnom i operativno-političkom planu. Zapad se nema što više čekati jer izgleda da oni samo gledaju kroz brojke i potencijalnu snagu. Sami smo svi nemoćni, zajedno smo mnogo jači. A partnera za uvezivanje ima i u Beogradu, to je ono malo građanskih i liberalnih snaga koje je Vučić u putinovskom maniru gotovo ugušio.
