Piše: Dragan Vugdelić
Kanadski univerzitetski profesor Džefri Šalit, nakon dobijanja takve ponude, zainteresovao se i odlučio da malo istraži. Evo njegovog nalaza.„Danas sam sa oduševljenjem primio dopis od Američkog biografskog instituta (American Biographical Institute) o mom imenovanju za nagradu.
’Poštovani gospodine Šalit,
Odabrani ste za posebnu čast bez primjera u istorijskim zapisima ovog vijeka. Vašu nominaciju prihvatio je Upravni odbor urednika edicije Veliki umovi 21. vijeka’.
Za svega 395 američkih dolara, saznao sam, mogu da dobijem ’luksuzno suvenir izdanje u tvrdom povezu edicije Veliki umovi 21. vijeka za 2007-08. godinu ukrašeno zlatotiskom’. Zatim, za 595 dolara mogu da dobijem Medalju Veliki umovi 21. vijeka – pločicu od pet centimetara u prečniku iskovanu od čvrstog metala ručno obojenu, sa likom Velikih umova 21. vijeka, i finiširanu u blistavom zlatnom tonu’. Za još 295 dolara mogu dobiti ’Plaketu o proglašenju - divno dvobojno svjedočanstvo dimenzija 21,5x28 cm, sa rukom ispisanim Vašim imenom i odnosnom objavom o Vašem proglašenju za Veliki um 21. vijeka i potvrdom o Vašem uključivanju u spisak dobitnika ove referentne titule’.
Kako bi samo trebalo da budem zadovoljan što sam postao dobitnik jedne tako prestižne nagrade, kao i izvjesni g. Tan Man Ho! Ipak, ne.
Jer ovo je samo jedna akademska prevara zasnovana na taštini.
Ni za jednu legitimnu nagradu ne traži se da plaćate išta što je vezano za nju, niti bi ijedna legitimna institucija poslala najavu o dobijanju neke prestižne nagrade masovnom, odnosno običnom poštom.
Vjerovali ili ne, velik broj ljudi pada na ovu ’nominaciju’ i šalje stotine ili čak hiljade dolara za knjige i plakete kojima se obilježavaju nagrade i titule koje postoje samo u jedinstvenoj i unosno-bogatoj mašti Američkog biografskog instituta. (Uzgred, direktor ABI takođe vodi srodne organizacije kao što su Ujedinjena kulturna konvencija /UCC/ i Svjetska književna akademija /WAL/). A za pomoć njima, dopis o mom imenovanju sadrži dio o tome da mogu da predložim deset kolega (po svoj prilici naivaca lakovjernijih nego što sam ja) za posebna priznanja njima: dakle, prevara na bazi taštine u kombinaciji sa lančanim pismom.
Evo nekoliko primjera bizarnih titula koje ljudi prihvataju, kao što su ’Ambasador visoke eminencije (ili vrline)’ ili ’Genije laureat Sjedinjenih Država’. I evo samo nekoliko ličnosti, nekih uglednijih, nekih ne toliko istaknutih, koji su pali na ovu primamljivu ponudu, kao i na neku sličnu koju nudi Internacionalni biografski centar (IBC) iz Engleske:
Irvin Džon Gud, poznati matematičar i statističar, u svojoj biografiji navodi sljedeće sumnjive počasti:
- Međunarodni orden za zasluge (od IBC)
- Čovjek godine (ABI)
- Najomiljeniji čovjek decenije (ABI)
- 500 lidera od uticaja (ABI)
- Međunarodna počasna diploma kulture (ABI)
- Ključna nagrada (ABI)
- Američka medalja časti (ABI)
- Sto najinteresantnijih ljudi 2002 (ABI)
- Kongresna medalja za vrlinu (ABI) (Kladio bih se sa vama u bilo koju
sumu da američki Kongres nema nikakve veze sa ovom nagradom!)
Timoti Gudvin, koji je po profesiji ’analitičar-razvijač web mreža, sistem analitičar, inženjer kompjuterskog hardvera, kompjuterski programer i upražnjava karate’, ima toliko ’nagrada’ od ABI i srodnih organizacija navedenih na svojoj stranici da ih ovdje ne možemo sve popisati. Evo nekoliko ’glavnih’:
- Amabasador visoke eminencije (ABI)
- Kongresna medalja za vrlinu (ABI)
- Genije laureat Sjedinjenih Država (ABI)
- Svjetska medalja slobode (ABI)
- Jedan iz elite genija (ABI)
- Dijamantska nagrada ’Da Vinči’ (IBC)
Što može biti od velike pomoći, g. Gudvin ima svoju veb stranicu na kojoj su navedene sve njegove medalje. Inače, on je upisan i kao ’Doživotni pokrovitelj Međunarodne biografske asocijacije’ – što je, vjerovatno, istina više nego što je i sam toga svjestan: pitam se samo koliko li je platio za sve te medalje i plakete! Pokrovitelj, odista.
Erhard Kremer, matematičar sa Univerziteta u Hamburgu, navodi više od dvadeset takvih počasti dodijeljenih od strane ABI ili IBC, uključujući i Genije laureat Njemačke 2005 (ABI).
Džagdiš K. Ahuđa, statističar na Državnom univerzitetu Portlanda, navodi devetnaest nagrada dobijenih od ABI i IBC, uključujući Jedan iz elite genija i Ambasador visoke eminencije.
Pastor Kristove crkve u Plezantonu, Kalifornija, Robert V.Evans, očigledno nije iznad ponekog ovozemaljskog priznanja: godine 1992, ABI je izabrao dr. Evansa za Najomljeniju ličnost decenije, a 1993. za Čovjeka godine.
Pol Bartlet Re, umjetnik sa Univerziteta Novog Meksika, dobitnik je desetak značajnijih nagrada i počasti, uključujući Legiju časti Ujedinjene kulturne konvencije, Orden američkih ambasadora, Genije laureat Sjedinjenih Država, Svjetsku doživotnu nagradu ABI, te Laureat Da Vinči i Kuće slave od IBC iz Kembridža, Engleska.
Iako su većina dobitnika ovih nagrada muškarci, nekoliko žena se takođe može njima pohvaliti.
Dejna Beri, istraživač sa Univerziteta Klarkson, navodi na svojoj stranici sljedeća imenovanja:
- Žena godine (ABI)
- Vodeći edukator svijeta (IBC)
- Međunarodna nagrada za mir (UCC)
- Ajnštajnovska katedra nauke (WAL)
- Međunarodni edukator godine (IBC)
- Hiljadu velikih naučnika (IBC)
- Hiljadu velikih znalaca (IBC)
Sandra Brajtenbah, istraživač u Oslu i Amsterdamu, navodi mnoge takve nagrade. Evo samo nekih:
- Američka kuća slavnih (ABI)
- Veliki umovi 21. vijeka (ABI)
- Dijamantska nagrada ’Da Vinči’ (IBC)
- Međunarodna počasna diploma kulture (ABI)
- Međunarodna nagrada za mir (UCC)
- Ambasador visoke eminencije (ABI)
Čak i bivši predsjednik (dekan) Koledža Ričard Stokton, Vera King Feris – žena sa mnogim istinskim dostignućima – navodi, očito bez ironije, svoju Nagradu za doživotno dostignuće u savršenstvu u visokom obrazovanju koju joj je dodijelila UCC.
Ujedinjena kulturna konvencija čak dodjeljuje Noble Prize! Samo obratite pažnju na pisanje: Alfred Nobel apsolutno nema ništa sa tim, a među njenim dobitnicima je Šri V.K. Čoduri, tvorac horoskopskog softvera. Mislim da je baš niko više ne zaslužuje od njega!
Broj ljudi koji su prihvatili ove ’nagrade’ odnosno ’priznanja’ (a to se može provjeriti na stranicama Interneta) odista je impresivan. Vjerujem da svako, posebno u akademskim krugovima, žudi pomalo (a u pojedinim slučajevima mnogo) za nekim priznanjem. Što se mene tiče, bojim se da ću morati da se zadovoljim nagradom za osvojeno treće mjesto u trci sa jajima 1962. godine, koja je došla „sa jednom lijepom trakom“.
Još puno ljudi komentarisalo je ovu pojavu. Jedan anonimni komentator kaže: Ovo mi liči na Marquis-ovu publikaciju Ko je ko u kojoj se nalaze takva uvažena imena kao diplomirani student Univerziteta Bob Džounz Babu Ranganatan!
Drugi dodaje: „Ovakve stvari počinju sa Ko je ko među američkim srednjoškolcima; i, naravno, roditelji kupuju knjigu u kojoj se nalazi ime njihovog djeteta! On nastavlja: „Obavio sam istraživanje tih ’prestižnih’ nagrada koje dodjeljuju Američki biografski institut i Internacionalni biografski centar... Nakon tog istraživanja više nijesam imao nikakve sumnje da su te organizacije prevare sa taštinom koje se zasnivaju na jalovim publikacijama koje sadrže samosačinjene biografije, i u osnovi sve ono što želite da vam se uz tu nagradu kaže za neku paru. Odnosno, u ovom slučaju radi se o 200-700 dolara po nagradi ili publikaciji u kojoj je objavljena ta nagrada. No, naravno, vi ne kupujete samo svoju nagradu po izboru, već morate kupiti i publikaciju u kojoj je ona navedena, a što opet košta stotine dolara - jer u pitanju je velika knjiga koja sadrži na hiljade tih lažnih nagrada. A možete je kupiti i za svoje prijatelje, i predložiti njih ili, pak, koga god hoćete sa njihove veb stranice.
Prosto ne znam da li je ova situacija sa ovim zavođenjem više glupa ili pametna! Mislim, prilično je nerazumno da bilo ko ko ima bar malo moždanih ćelija prida važnost tome da bude predložen za neku tako visoko ’prestižnu’ i reklamiranu međunarodnu nagradu a da u životu nije ništa uradio što bi bilo vrijedno pomena, isto kao i to da niko nije obavio nikakvo istraživanje te pojave. Postoji bezbroj slučajeva gdje se ove institucije obraćaju muškarcima sa g-đa ili obratno, i čak odštampaju diplomu u tom stilu; dakle, čak se ni ne potrude da utvrde ime i pol, a da ne govorimo o istraživanju njihovog rada, čak i kad dolaze iz neke susjedne zemlje a pogotovu od preko okeana. Sa druge strane, to je veoma osmišljena prevara: susrećete se sa organizacijom koja radi po zakonskim rupama: niko ne krši obećanje – ljudi vama daju novac a vi njima nagrade. Novac je, navodno, za pokriće troškova (čak stotine dolara za knjigu ili nekakvu drvenu ploču!). A vi ustanovljavate svoju organizaciju predodređenu za uspjeh jer ljudima prodajete samopoštovanje i međunarodno priznanje. Slaba je činjenica to da je ovo lažno i bez potpore u bilo kakvom istraživanju (bar što se tiče najvećeg broja nagrada koje su dodijeljene najvećem broju ljudi). No, čujte, ono što se vas tiče jeste novac, jer vi ste komercijalna kompanija, ne nekakvo naučno tijelo. Vi dobro znate da tamo negdje ima mnogo ljudi koji su ili glupi ili sujetni, ili oboje, koji će kupiti nagrade ABI ili IBC kao i publikacije o tim nagradama. Tako, ne samo da održavate biznis već i idete na razne veb stranice da se konfrontirate sa ljudima koji nijesu dovoljno glupi da kupe vaš ABI ili IBC prevarni proizvod, i imaju dovoljno integriteta i poštenja da govore otvoreno o tim prevarama i da upozore druge. Prosto mi se muči od toga!“
Ima, naravno, i onih koji imaju pozitivno mišljenje o tome.
„Kada neka organizacija daje nekome nagradu, ona mora da ima sredstva za to. Takođe, određen broj ljudi radi za tu organizaciju i moraju biti plaćeni za to. Neke organizacije bi željele da daju nagrade, ali nemaju dovoljno sredstava. U tom slučaju one mogu tražiti pokriće određenih troškova nagrade, i to je prirodno. Mislim da ono što je važno jeste njihov INTEGRITET, a ne troškovi“. (Mada, nijesmo mogli da nađemo nijedan primjer da neka legitimna organizacija koja dodjeljuje nagrade traži od dobitnika da ih plate.)
Jedan drugi anonimni komentator kaže:
„...Na primjer, diplomac koji je pohađao Oksford ili Kembridž i koji može dobiti zvanje B.A. (ne obavezno sa najvišim ocjenama), ali koji može platiti nominalnu naknadu od 10 funti, odlazi sa Univerziteta sa stepenom magistra. A većina nas provede dodatnih dvije ili tri godine za sticanje zvanja magistra, dok neki od nas svojim istraživanjem donose nova (sa)znanja od kojih cio svijet može imati koristi - i za to smo nagrađeni zvanjem magistra. Ja sam svoje troškove platio 2.800 funti koje su mi tražili za minimalno korišćenje univerzitetskih objekata i opreme. Ja sam, inače, međunarodni izumitelj sa 25 godina obrazovanja, pa zašto mi onda ne bi bila ponuđena nagrada za akademska dostignuća. A ako treba da platim troškove toj instituciji koja mi dodjeljuje nagradu – pa šta? Sve u životu ima svoju cijenu...“
G. Šalit odgovara:
„Dragi Izumitelju-koji-nema-hrabrosti-da-kaže-svoje-pravo-ime,
Nadam se da uživate u svojoj ’nagradi’. Budite uvjereni da kad jednom zagrizete, možete biti sigurni da ćete biti nominovani za još mnogo, mnogo drugih ovakvih nagrada. Samo spremite svoju čekovnu knjižicu!“
Poput velikog broja poruka koje se dobijaju preko Interneta o dobicima na lutriji (neko je popisao već preko četiri hiljade firmi, među njima i vrlo poznate kao Microsoft, UK Lottery, Coca Cola i druge, koje „sa zadovoljstvom obavještavaju“ nepoznatog dobitnika da je njegov broj izvučen i da je dobitak od nekoliko hiljada do više miliona!), ili ponude o prenosu pozamašnih suma koje su ostavština „pokojnog oca – ministra“, ili čak „predsjednika (neke) države“, i da je potrebno samo dostaviti podatke o broju vašeg bankovnog računa pa da novac bude prenesen. I ako neka naivčina to uradi, čudi se kasnije ne samo zbog toga što nikakav novac nije pristigao, već i što nema ni onog što je prije imao!
Zaključak: to što nude Američki biografski institut, Ujedinjena kulturna konvencija, Internacionalni biografski centar i slične institucije, prije bi se moglo nazvati Kuća slame nego Kuća slave! Pozvani, a to su pretežno univerzitetski profesori i drugi naučni radnici, bar bi se mogli zapitati šta ove institucije znače u naučnom svijetu. (A diplome i publikacije koje se nude mogu se u svakoj našoj štampariji dobiti za mnogo manje novca!)
Mene je ovo podsjetilo na nešto što se dogodilo u Sjedinjenim Američkim Državama prije, mislim, nekih tridesetak godina. U medijima se pojavio oglas sadržine: „Za svega jedan dolar dobićete uputstvo kako da se lako i brzo obogatite“. I novac je počeo da pristiže brzo na dati račun, jer, pobogu, šta je jedan dolar ako će donijeti velik novac. Nedugo zatim uplatioci su dobili „uputstvo“: RADITE OVO ŠTO I JA! (Naravno, ovu akciju okončala je policija.)
