U Crnoj Gori u toku je kampanja „16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama“.
O tome kojim su oblicima nasilja izložene djevojčice i žene s invaliditetom, da li se i u kojoj mjeri njihov glas čuje u javnom diskursu, te da li stereotipi uzrokovani fenomenom invaliditeta mogu biti povod za nasilje, za Portal Analitika govori izvršna direktorica Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG), Marina Vujačić.
Analitika: Da li se, i u kojoj mjeri, javno tretiraju pitanja vezana za nasilje nad djevojčicama i ženama s invaliditetom?
Vujačić: Pozitivna promjena koja se desila u posljednjih nekoliko godina odnosi se na činjenicu da se više govori o tome da i žene s invaliditetom trpe nasilje. Ne pokušava se negirati u javnom diskursu ili u institucijama sistema koje su donedavno bile potpuno pasivne po tom pitanju.
Međutim, rekla bih da se još uvijek dovoljno ne zna i ne govori o oblicima, posljedicama, razmjerama i rasprostranjenosti nasilja među djevojčicama i ženama s invaliditetom. Samim tim, ni zaštita od nasilja nije adekvatna, a nekad uopšte i ne postoji.
0Ipak, ovo nikako ne bi smjelo da obeshrabri djevojčice i žene s invaliditetom da prijave nasilje bilo koje vrste, ma ko da je počinilac nasilja. Isto tako ne bi smjelo biti obeshrabrujuće za osnaživanje da se nasilje prepozna što je svakako preduslov i za borbu protiv nasilja, a to je segment u kojem institucije nedovoljno rade kada je u pitanju ova grupacija žena.
Analitika: Da li su djevojčice i žene s invaliditetom a pogotovo one koje trpe nasilje uopšte vidljive u javnom prostoru i zastupljene u javnom diskursu?
Vujačić: Plašim se da nije samo utisak, već realnost i činjenica da su žene s invaliditetom danas manje vidljive nego prije pet ili deset godina. Generalno, vidljivost i zastupljenost osoba s invaliditetom je manja, pa samim tim posljedično i žena s invaliditetom koje su uvijek bile manje vidljive i zastupljene u javnom prostoru i diskursu u odnosu na muškarce s invaliditetom, a pogotovo u odnosu na žene bez invaliditeta.
Žene s invaliditetom nijesu ohrabrene, osnažene, niti podržane da budu javno vidljive, da se bave nekim javnim poslom i da budu izložene javnosti. One su naučene da se stide i da se povlače, da se ne suprotstavljaju i ne protive. Sve navedeno za posljedicu ima činjenicu da često ne govore dovoljno iz perspektive žena s invaliditetom, ali i tu da ih društvo manje posmatra kao „žene”, manje kao partnerke, a skoro nikada kao majke. Takođe, suočavaju se i sa činjenicom da različite strukture društva njihovo javno djelovanje usko posmatraju – „samo” iz perspektive invaliditeta, a ne i ostalih društvenih tema i pitanja.
Jasno je na osnovu svega da su napori i borbe koje vode djevojčice i žene s invaliditetom višestruke. One počinju od borbe za samoprihvatanje, samopercepciju, samopoštovanje a onda se nastavljaju kroz šire društvene borbe: u porodici, u zajednici, u cjelokupnom društvu i sistemu. Međutim, nažalost, najčešće se u pristupu prema djevojčicama i ženama s invaliditetom zapostavljaju razmjere problema i one ostanu ako ne zanemarene, onda svakako nepodržane.
Analitika: Koji su najčešći oblici nasilja s kojima se suočavaju žene s invaliditetom i da li je neke od njih veoma teško prepoznati, poput recimo ekonomskog nasilja koje je nažalost sve prisutnije?
Vujačić: Žene s invaliditetom su izložene svakom obliku nasilja. Dodatno neki oblici nasilja koje trpe druge žene imaju svoje specifične manifestacije kada je riječ o ženama s invaliditetom. Tako, na primjer, kao oblik fizičkog nasilja izdvaja se ograničavanje slobode kretanja usljed nepružanja asistencije ili onemogućavanja korišćenja pomagala.
Kao specifičan oblik nasilja izložene su i tzv. prisilnoj institucionalizaciji, prisilnoj medikalizaciji, sterilizaciji i prisilnom abortusu. Posebne oblike nasilja trpe i u institucijama zatvorenog tipa. Sistem koji se pokušava postaviti kao spasitelj u stvari krši privatnost i dostojanstvo žena s invaliditetom svakodnevno. U takvim restriktivnim okruženjima one su često izložene nasilju.
Baš sam nedavno na sajtu Instituta za samostalni život (Independent Living Institute) pročitala kako mnoge žene s invaliditetom veliki dio života provedu gole, izložene očima profesionalaca koji se brinu o njima. Ovi profesionalci nikada nisu osjetili potrebu da traže dozvolu za to.
Dalje se navodi da su u mnogim slučajevima, njihova tijela, takođe izložena u video zapisima, medicinskim časopisima, itd. bez pristanka. Ovakva kontrola, koju dožive već od djetinjstva, psihološki je obilježila mnoge žene, koje smatraju da njihovo tijelo nije poželjno niti ima draž da se vidi ako nije na bolničkom krevetu. I tako, u mnogim slučajevima se javlja potreba za promjenom tijela, a ova promjena može imati različite oblike u rasponu od jednostavnog skrivanja, do estetskih transformacija i sakacćenja. Cilj je jasan: tijelo s invaliditetom nije u okviru standarda ljepote, nije ni poželjno ni prihvatljivo i zato se mora naći izlaz.
Generalno, veća stopa nezaposlenosti, niža primanja i prihodi, manji pristup medicinskoj njezi, neadekvatan pristup obrazovanju, loš ili nikakav pristup programima i uslugama namijenjenim ženama, i veći rizik od fizičkog i/ili seksualnog zlostavljanja samo su neki od društvenih aspekata kojima su izložene žene s invaliditetom.
Takođe, trpe zanemarivanje i zapostavljanje kao pasivne oblike nasilja, koje nije karakteristično za bilo koga drugoga.
Nažalost, u ovom društvu je mnogo više onih koji vrše nasilje u odnosu na istinske borkinje i borce protiv nasilja
A kada je riječ o ekonomskom trpe ga i kroz oduzimanje ili ograničavanje korišćenja materijalnih davanja koja ostvaruju upravo po osnovu invalidnosti, odnosno invaliditeta. Nažalost, neke žene s invaliditetom su usljed nedostatka usluga u zajednici i drugih vidova podrške koje treba da obezbijede institucije zavisne od počinilaca nasilja pa se zbog toga nerijetko nalaze u začaranom krugu nasilja.
Analitika: Organizovali ste bezbroj edukativnih radionica na kojima se govorilo o ovim temama, a aktivno pružate i različite vidove podrške djevojčicama i ženama s invaliditetom. Kakva su njihova iskustva i postaju li vremenom kroz edukacije samosvjesnije da je važno na vrijeme reagovati i prijaviti nasilje bilo kog oblika?
Vujačić: U početku nam se najčešće dešavalo da nam o iskustvima nasilja saopštavaju sporadično, često nesvjesne o čemu govore, već prenose neko svoje negativno i traumatično iskustvo.
Takođe, neke od njih su znale i da izgovore riječi kojima pokušavaju opravdati nasilnika i njegovo ponašanje, a sebe su smatrale krivima, samim tim što su žene s invaliditetom, pogrešno vjerujući da ne bi bile žrtve da nemaju iskustvo invaliditeta, odnosno to dodatno lično svojstvo koje ih čini drugačijima.
Kroz godine rada, i ne samo edukativne radionice, već psihološku i pravnu podršku, počele su otvorenije govoriti, a rijetke od njih prijavljivati i tražiti zaštitu. To ukazuje na veću samosvjesnost, ali i na neophodnost konstantnog rada kako bi bile ohrabrene i podržane kada prijave nasilje, ne plašeći se time viktimizacije i drugih posljedica.
Nasilje koje se na vrijeme ne prijavi po pravilu se ponovi i ne treba da postoji vjerovatnoća i nada da nasilnik neće ponoviti nasilje i da mu se „samo jednom” ili „slučajno” desilo.
Analitika: Jesu li žene s invaliditetom češće izložene nasilju usljed društvenih stereotipa koji prate sam fenomen invaliditeta?
Vujačić: Svakako da jesu i to pokazuju i istraživanja. Činjenica da se žene s invaliditetom često posmatraju kao manje sposobne, manje vrijedne kao ljudska bića, manje funkcionalne i manje opredijeljene za različite društvene uloge vodi ih ka izolaciji i izopštavanju, a onda i različitim oblicima diskriminacije i nasilja.
Mnogo je faktora koji uslovljavaju češću izloženost nasilju: od neadekvatnih uslova stanovanja i života, slabog razvoja društvenih i komunikativnih sposobnosti, nedostatka finansijskih sredstava potrebnih za osamostaljivanje, i slično.
Žene s invaliditetom danas manje vidljive nego prije pet ili deset godina
Objašnjenje zašto ostaju u nasilju i rijetko prijavljuju se nalazi u strahu, strahu od progona, strahu od nemogućnosti preživljavanja, gubitka starateljstva nad djecom (ukoliko imaju djecu), ekonomske zavisnosti, itd.
Među ključnim preprekama zbog kojih ne napuštaju uvijek nasilnika nalazi se finansijska zavisnost, neadekvatan odgovor institucija, nepristupačnost usluga za zaštitu od nasilja.
Analitika: Brojni slučajevi femicida ukazuju nam da je stanje u državi alarmantno, ali uočavate li makar neke pomake kad je riječ o ženama s invaliditetom i njihovom ohrabrenju da preventivno reaguju i prijave nasilje? Šta biste im poručili?
Vujačić: Nezavisno od toga što je borba protiv nasilja izazovna i nerijetko mukotrpna, a odgovor institucija nerijetko neadekvatan, poručila bih svakako da je prvi korak svjesnost o nasilju i štetnosti nasilja. Potom svakako neprihvatanje da se ono vrši nad nama i borba protiv nasilja.
Nasilje koje se na vrijeme ne prijavi po pravilu se ponovi i ne treba da postoji vjerovatnoća i nada da nasilnik neće ponoviti nasilje
Nažalost, u ovom društvu je mnogo više onih koji vrše nasilje u odnosu na istinske borkinje i borce protiv nasilja, ali ponavljam da ovdje nije pitanje izbora kojoj strani pripadamo. Svaka od nas koja prećuti nasilje može nahraniti ego nasilnika a kod sebe proizvesti osjećaj nesigurnosti za dalje.
U radu UMHCG-a suočavamo se sa svim oblicima nasilja koje trpe djevojčice i žene s invaliditetom. Zakonski okvir, kada smo mi u pitanju, nije čak ni dobar. Dakle, nije riječ samo o neadekvatnoj primjeni i zaštiti u praksi, nego i nerazumijevanju specifičnosti nasilja među donosiocima odluka, kreotorima politika i drugim osobama na pozicijama djelovanja, moći i odlučivanja.
Ali, mi moramo biti ohrabrene, solidarne, dosljedne i odlučne da se suprotstavimo nasilju, ko god da ga vrši. Jedino tako će se i sam sistem promijeniti.
