"Mi, nažalost, ne da imamo status kvo nego imamo prilično lošije stanje", kaže profesor Đorđije Blažić.
U Centru za demokratsku tranziciju (CDT) navode ne da ne vide napredak, već ni početak parlamentarnog dijaloga.
"Ne vidimo ni namjeru da Parlament povede taj proces. Institucija, nažalost, ostaje marginalizovana, a najvažnija pitanja i najvažnije odluke donose se negdje drugo", ocijenila je direktorka Centra za demokratsku tranziciju Milica Kovačević.
Od 30 usvojenih zakona, 18 je predložila Vlada, a 12 poslanici.
"Poslanici vrlo rijetko predlažu zakone. Ali su oni za sebe rezervisali samo one zakone koji njima trebaju za njihove interese", rekao je Blažić.
"Imali smo mi situacija da više predloga zakona dolazi od poslanika. To samo po sebi ne bi bilo loše. Godinama su upućivane Skupštini kritike da gro zakonodavne inicijative dolazi iz Vlade", navela je Kovačević.
Osim što nijesu aktivni u predlaganju zakona, dio poslanika i bojkotuje rad Skupštine. Zbog toga su najavljene reforme stopirane, a brojni zakoni, poput onoga o porijeklu imovine, Tužilačkom savjetu ili budžetu već dugo čekaju rješenje krize.
"Ja bih rekao da je ovo jedno pitanje kojim bi malo trebalo i premijer da se pozabavi. Jer ovo su tipični elementi nefunkcionisanja Parlamenta. Obično se to pokušava prikriti kroz institut političke krize. Ali ne, Crna Gora nije u političkoj krizi. Ovo nije politička kriza. Ovo je institucionalna kriza", istakao je Blažić.
I dok zakoni čekaju da dođu na dnevni red, dani prolaze, a samim tim se i smanjuje vrijeme za raspravu o njima, što može uticati na kvalitet usvojenih akata, upozoravaju iz CDT-a.
"Uvijek ovakve političke krize ishoduju lošim rješenjima, odnosno rješenjima o kojima nije dovoljno govoreno i nije informisana javnost. Kad se čeka zadnji momenat za nešto onda ne uspijemo da organizujemo kvalitetnu i sadržajnu raspravu i da uključimo sve zainteresovane aktere", kazala je Kovačević.
Parlament bi, zaključuju naši sagovornici, morao da bude najvažniji politički forum u zemlji na kojem se raspravlja o najbitnijim odlukama za koje je potreban društveni konsenzus. Dokle god nema konsenzusa, nema ni govora o funkcionisanju Parlamenta.
