Na ovogodišnjem Etno kampu koji je održan ljetos u Kolašinu, ona je vodila dvije radionice crnogorskog zlatoveza, gdje je učesnike podučavala vezu na crnogorskoj kapi, koja čini dio svečane nošnje.
Jelena je članica Udruženja “Niti od zlata”, koje je 2012. godine osnovala njena pokojna tetka Marijana Bulatović iz Bijelog Polja, a većinu članova udruženja danas čine članovi porodice Bulatović. Pored izrade narodnih nošnji, oni izrađuju i razne suvenire, koje krase motivi sa crnogorske narodne nošnje.
“Ideja i ljubav prema ovom zanatu rodila se mnogo prije samog osnivanja. Marijana je svoje umijeće veza na narodnim nošnjama stekla u jednoj od radionica za izradu nošnje, kasnije je to znanje prenijela na ostale članove porodice. Većina članova udruženja su članovi porodice Bulatović, tako da slobodno možemo reći da je ovo sada porodični „posao””, kazala je Jovana.
Crnogorska svitna ili svečana nošnja je nešto što najradije izrađuju. Posebno zadovoljstvo, kako Jovana ističe, čini to što je baš ta nošnj a više puta proglašena najljepšom nošnjom na svijetu.
“Ono što je specifično za ovu nošnju je to što se vez, koji je svakako i najhitniji dio na nošnji, radi isključivo ručno. Muška crnogorska nošnja se sastoji od sljedećih djelova: kape, košulje, pojasa, dimija, geta, čarapa, opanaka, džamadana, dolame, dušanke. Takođe, dijelovi muške nošnje su i jelek i gunj. Za izradu muške narode nošnje potrebna su otprilike tri mjeseca, dok je za izradu ženske potrebno nešto manje, odnosno dva mjeseca”, objasnila je ona.
Ženska narodna nošnja, kako dalje objašnjava Jovana, sastoji se od kape, košulje, suknje, pojasa, opanka, dolaktice ili jakete i koreta. Veo i marama resača su, kako dodaje, takođe dijelovi ženske nošnje.
“Materijali koji se najčešće koriste za izradu nošnje su zlatna srma, vunena čoja, pliš, pamuk, svila. Koriste se i ručno pravljena dugmad. Materijal se teško može naći u Crnoj Gori, pa do njega dolazimo u Grčkoj, Turskoj, Srbiji, Italiji”, kazala je ona.
Pored crnogorske nošnje, izradili su i više kompleta nošnji s prostora Srbije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske.
“Osim na samim nošnjama, vez je pronašao svoje mjesto i na modernoj garderobi čemu su svjedoci različiti modeli košulja, pojaseva i haljina koji izlaze iz naše radionice. Pravi primjer upotrebe veza u neke druge svrhe je svakako 20 modela haljina Anastazije Miranović koji su ukrašeni crnogorskim zlatovezom uz našu pomoć. Ponosni smo što smo bili dio tog projekta i što smo našim vezom ukrasili haljine. Osim zlatne srme, za vez na haljinama korišćena je i srma u drugim bojama, pamučni konaci svila”, objasnila je ova mlada vezilja.
Takođe, u saradnji sa Narodnim muzejom Crne Gore u 2019. i 2020. godini uradili su replike određenih nošnji s prostora Crne Gore. Među tim nošnj ama su se našle barska begovska nošnja, crnogorska suknena nošnja, nošnje iz Pive, Vasojevića, Rožaja….
“Poseban izazov predstavljale su suknene nošnje s obzirom na to da je sukno gotovo nemoguće sada naći, a nekad ga je bilo u skoro svakoj kući. Uz malo više truda, došli smo i do pravog sukna i uspjeli uraditi vjerodostojne replike. Naša radionica ima uspješnu saradnju sa dosta folklornih društava, kako iz Crne Gore tako i van granica naše države. Primjer lijepe saradnje sa folklornim društvima je svakako i Etno kamp 2021, koji organizuje KUD „Mijat Mašković” iz Kolašina. Na poziv njihovog rukovodioca Davora Sedlarevića, na ovogodišnjem kampu održali smo dvije radionice crnogorskog zlatoveza”, kazala je Jovana i dodala da su učesnicima ovom prilikom kroz izradu kapa približili kako se veze crnogorska svečana nošnja.
U narednom periodu planiraju da u rad u njihovoj radionici uključe još mladih ljudi, kako bi se očuvao ovaj dragocjeni zanat, kao bitan dio kulturnog nasljeđa Crne Gore.
