Jutarnji je na ideju došao zbog velike polemike koju je izazvalo emitovanje setije na HRT-u o Josipu Brozu. Prenosimo dio teksta.
- Dok su se na HRT-u lomila koplja oko toga treba li prikazati Vrdoljakovu seriju o Titu ili ne, mi smo odlučili: puštamo Josipa Broza u grad!
Tek što je drug Tito u 13.00 izašao iz limuzine i zakoračio na asfalt ispred zagrebačke prvostolnice, u zagrljaj mu se bacila oduševljena građanka.
- Cijeli sam život ovo čekala. Sada konačno imam sliku s vama - vikala je nasmijana, vedra i raspoložena, socijalna radnica na bolovanju.
Kako život?
- Što da vam pričam? Posla nema, ljudi izlaze na ulice, prosvjeduju i traže pravdu. Nekad se ljepše živjelo. Joj, mogla bih vam se puno jadat - kaže Franjica.
- Nemamo puno vremena. Možete drugu Titu postaviti samo jedno pitanje - opomenuli smo građanku.
- Onda neka kaže gdje je zakopao ono skriveno blago.
- Blago? Kakvo blago? - upitno je odmahnuo rukom drug Tito, okrenuo se i otišao prema Dolcu.
Dobro je, odahnula je mala ekipa Jutarnjeg lista koja je odlučila ispitati bilo građanstva o liku i djelu Josipa Broza Tita. U četvrtak, kad su se na HRT-u lomila koplja oko toga hoće li se ili ne početi prikazivati Vrdoljakova dokumentarno-igrana serija “Tito”, mi smo odlučili: puštamo Tita u grad. Dosjetili smo se, naime, kontroverznog dokumentarca novosadskog režisera Želimira Žilnika.
Riječ je o filmu “Tito drugi put među Srbima” snimljenom 1994. na ulicama Beograda. Uz glumca odjevenog u Titovu uniformu Žilnik je snimio reakcije građana koji su se okupljali oko njega, žalili se na vlast, osporavali mnoge njegove poteze. Vidi se da su sugovornici prihvatili igru, ali u diskusije se uvlačio bijes, pa je Tito sve više bio kriv za njihove probleme. Velika se gužva stvorila oko kolodvora, gdje su Beograđani zaplesali i kolo, a policija je zbog kršenja javnog reda i mira privela snimateljsku ekipu.
- Mislili smo da je sve gotovo, no za petnaest minuta u policijsku stanicu ušao je glumac u Titovoj odori i vrlo strogo se obratio policajcima, rekavši kako on još nije završio intervju. Jedan policajac došao nam je uplašeno u ćeliju i rekao nam da brzo krenemo jer je drug Tito nervozan - pojasnio je Žilnik preklani na ZagrebDoxu dosege svog dokumentarca.
Nije da se nismo nadali i neočekivanim reakcijama, ali naša je šetnja Zagrebom protekla bez najmanjeg incidenta. Usudili bismo se i zaključiti da bi slično prošao i neki drugi državnik u drugoj uniformi, ali bit će serijala. No, da se vratimo na početak. Bijelu maršalsku paradnu uniformu posudili smo iz fundusa Jadran filma (hvala), a odjenuo ju je naš novinar Tomislav Mamić. Iako smo imali brojne dvojbe koga odabrati za tu ulogu, vrlo brzo se pokazalo da je Mamić bio dobar odabir. On je, sasvim nenadano, svojom pojavom i stasom (koja je daleko od kumrovečkog sina) izazvao pravu pomamu među radnicama, majkama, samoupravljačicama i djevojkama.
Na prvom štandu na Dolcu zaskočila ga je mlađahna Ruža Kođoman. Odmah ga je prekinula u raspravi o tome zašto nema mandarina s Brijuna nego se prodaju uvozne iz Španjolske.
- Drug Tito me ne zanima. Ovaj mi je puno mlađi i slađi. Mogla bih te ja malo izmasirati - kvarila nam je koncepciju Ruža koje smo se jedva riješili nakon što smo joj zaprijetili Jovankom.
- Ne bojim se ja Jovanke, jača sam od nje - rekla nam je Ruža nudeći druga Tita slatkišima. Tu negdje, na pola platoa još uvijek pune tržnice, drug Tito je već bio značajnije zamijećen. Sa štandova su počela dovikivanja tipa: “Druže Tito, ti si krao i nama si dao, a ovi kradu, ali nama ne dadu”.
Međutim, kada bi se drug Tito nekome osobno obratio, osmijeh bi se pojedincima malo zaledio. Tako je bilo i na štandu kod tete Mare iz Podstrane.
- Kako je gospođo, kako se živi - zapitao je drug Tito.
- Teško, jako teško... Penzije su male, a velika je skupoća. Jedva preživljavamo - namrštila se Mare prebacujući brokulu. Zaputili smo se u ribarnicu gdje smo na štandu riječke tvrtke Ugor zamolili prodavačicu da pokaže ponudu hobotnica.
- Evo, ovo vam je ostalo od socijalističkog samoupravljanja - pojašnjavali smo drugu Titu dok je razvlačio krakove sa Suzanom. Prolaznici i prodavači s odobrenjem su klimali glavama, ali drugu Titu ništa nije bilo jasno. Zadarski ribar Ivica Šarlija pojasnio mu je neka od prigovaranja na skupu naftu, prazne mreže i džepove kupaca.
- Ako se ovako nastavi, praznik rada i ja bih mogao dočekati na burzi - požalio mu se Šarlija pokraj lijepih neprodanih arbunčića za 50 kuna. Odvlačili smo druga Tita iz ribarnice, kada se jedna prodavačica ohrabrila i viknula:
- Gle mu p... na glavi.
Ali tek što se, uvrijeđen na pogrdu svoje zvijezde, drug Tito zaustavio, iz ribarnice su izašli prodavači koji su tražili fotografiju za uspomenu. Stidljivo su pozirali zbog zakrvavljenih pregača.
- Prljavi smo, nemojte nas slikati. Za tobom trčimo, druže Tito, vidiš da za tobom plačemo, ti nam nedostaješ - osobito je bila ganuta Slavonka Danica Milošinčić. No, protokol ne trpi suze, moramo dalje. Kako se drug Tito ne bi umarao, idemo liftom u potragu za suhim glavama, njegovom dječačkom kulinarskom specijalitetu.
- Što ste vi elegantni u toj uniformi - dobacila je gospođa na ulasku u lift, a na izlasku jedan je starac promrmljao: - Danas svi imaju uniformu.
Evo nas na mesnom odjelu, u samom trbuhu tržnice. Mesare nije osobito fascinirao dolazak maršala. Vjerojatno od obješenih komada životinja ni ne vide kome se požalila starica s kolicima.
- Danas vam omladina ide izvan zemlje. Bježe u inozemstvo, tamo se školuju i obrazuju. To je jako loše. Neki dan na ulicama seljaci prosvjeduju i traže svoja prava, a policija ih tjera s ulica. Suze su mi navrle na oči. Kao da je onima na vlasti nepoznata činjenica da su seljaci kičma svake zemlje - naslonila je gospođa ruku na uniformu s odličjima. Tražimo suhe glave, pa na kraju kupujemo čvarke. Drug Tito se neugodno iznenadio da kila čvaraka stoji koliko i pola kile bifteka, ali prodavačica bjelovarske Gale s osmijehom mu objašnjava da su došla takva vremena. Na izlazu sasvim slučajan susret dvaju starih prijatelja. Mornar s Galeba raspričao se o putovanjima, a Tita čekaju brojne obaveze. Odlazimo na odmor u kafić Serbus. Drug Tito me pita kao novinara, društveno-političkog radnika, što se to dogodilo s narodom dok ga nije bilo. Naručuje viski, pali tanku cigaru i gleda me. Nije lako objasniti sve promjene. Čuo je da se raspala Jugoslavija, to je čak, kaže, i očekivao.
(Jutarnji list)
