Može li biti išta prizemnije, prostačkije i politički nepismenije od pomenute izjave premijera, bez obzira na njegov samo tehnički mandat, koji javno ogovara svoga predsjednika države i već se svrstava u kolonu predizbornih zapjenušenih antizapadnih bareča koji, uz baš Dritanovo vođstvo, danas gospodare Crnom Gorom? Nije li elementarni red da premijer pozove na fer izbornu utakmicu nikako se jasno opredjeljujući još prije zvanično proglašene predizborne kampanje za pojedinačnog kandidata?
Uostalom, Dritan nam je bezbroj puta do sada demonstrirao razmjere vlastitog prostakluka, samovolje i nedotupavnosti u kojima je potpisivanje Temeljnog ugovora sa Srpskom pravoslavnom crkvom, bez saglasnosti i jedne relevantne crnogorske institucije, samo jedan od primjera.
Da su predsjednički izbori u Crnoj Gori danas goruće važni, svjedoči ogromna energija Moskve i Beograda već upregnuta u antiđukanovićki dokazano šovinistički tabor srpskih partija, ili Kola srpskih sestara, kako ih posprdno nazivaju. Kažemo antiđukanovićki, jer se i u Beogradu i Moskvi pravi protivnik stvaranja „srpskog sveta“ jedino sagledava u liku i djelu Mila Đukanovića. Uostalom, zamislimo bruku u kojoj bi navodni predsjednik države Andrija Mandić bio nazočan na redovnim sjednicama čelnika NATO država, na koje se ne pozivaju predsjednici vlada nego baš predsjednici država članica?
Kad je tako zapitajmo se da li je odluka o tome da li će se kandidovati za predsjedničke izbore 19. marta samo u rukama Mila Đukanovića, ili je riječ o mnogo širem političkom i bezbjednosnom pitanju? Da li samo u crnogorskim okvirima ili vjerovatnije u razmjerama čitavog Zapadnog Balkana?
Da su beogradsko-moskovski špijunski centri i slične koterije u Crnoj Gori već povodom predstojećih crnogorskih predsjedničkih izbora debelo i zahuktalo aktivirani, uz obaveznu vreću para i podrazumijevajući izborni inženjering instalisan iz Srbije, svjedoči i sramotni skup na Sastavcima ili crtanje grbova sa četiri ocila u podgoričkoj Staroj varoši. To je tek početak, prije masovnog ucjenjivanja egzistencijom zaposlenih u državnim preduzećima kojima rukovode samo i isključivo predstavnici aktuelne skupštinske većine.
Ne treba ni trenutka zaboraviti monstruoznu ulogu Srpske pravoslavne crkve koja je u Crnoj Gori ne samo mirođija nego bukvalni začetnik i tvorac svih zala i nepočinstava. Nije isključeno da se opet ne organizuju fašističke litije protivu Đukanovića ili upriliče ispred manastira kolektivne molitve za spas ugroženog srpstva u Crnoj Gori.
Što je sa do sada imenovanim pretendentima za predsjednički tron? Može Milojko Spajić dobiti sto potvrda iz Srbije da tamo nema ni prebivališta ni državljanstva, pa navodno ni imovine, ali je njegova kandidatura već, ne samo Medojevićevim svjedočenjem, ozbiljno uzdrmana. Glasaće ga samo naivčine koji će povjerovati u populističku šarenu lažu o hiljadu eura kao donjoj granici plata ili penzija. Ostali, izuzevši možda Andrije Mandića, čine skupinu nazvanu ,,ajd Alija da je više vojske“.
Bez obzira na punu časnost i nesumnjivu kompetenciju gospođe Vuksanović-Stanković ispred SDP ona sama zna da u današnjem crnogorskom biračkom tijelu, prepunom pored ostalog i mizoginije, nema mnogo šansi. Baška što je njena partija baš našla trenutak da se diferencira od suverenističkog opozicionog mnoštva čiji je centar, ma što o njemu mislili, prije svega DPS.
O kandidaturi obilno potrošenog Vukšića, Danilovića ili sjutra Bečića ne treba mnogo trošiti riječi. Oni jurišaju na isto biračko tijelo, što podrazumijeva Srbe i fanatične vjernike Srpske pravoslavne crkve, ali je veliko pitanje, uprkos srpskim i ruskim parama, i otuda razrađenom izbornom inženjeringu, pa i raznim Porfirijima i Joanikijima može li u svaku otvorenu kapu doteći dovoljno Srba.
Andrija Mandić vjerovatno može do drugog kruga ukoliko drugog kruga uopšte bude. Sa Zapada će ga držati za rusko-srpsko strašilo, u NATO alijansi za dokazanog protivnika, u opozicionim krugovima za provjerenog oponenta crnogorskoj državnoj nezavisnosti. Uprkos Demokratskom frontu kao nesumnjivo jednomislećoj koaliciji - mnogo tegova za konačan uspjeh.
Na suverenističkoj strani, koja nesumnjivo predstavlja drugi pol crnogorskog izbornog spektra, dovoljno je energije, ali tragično rasute na više gotovo nezavisnih blokova i individualnosti. Prevladaju li se neke sujete i sujetice, jer je ulog prekrupan, izgledi na uspjeh su realno ostvarivi.
