Na ulazna vrata njegove kancelarije, smještene u stanu na prvom spratu jedne od novih stambenih zgrada u dijelu grada preko Morače, nisam morala ni kucati ni zvoniti. Bila su širom otvorena!
Pa i ako je to uradio da bi, kako tvrdi, napravio malo promaje, njegov gest je ipak neobičan, pomalo zaboravljen u našim običajima.
Muhamed Majk Tarhini je u Crnoj Gori već godinu i po dana. Radi kao direktor Invest Projecta u Podgorici, na gradnji Atlas Capital Centra u koji je potpuno zaljubljen, možda pokazujući i dokazujući još jednom sklonost Arapa ka velelepnim građevinama i luksuznim stvarima.
„Biće to kucajuće srce Podgorice“, tvrdi, potpuno ubijeđen u svoje riječi. „Srce, kažete?“ pitam da provjerim njegovu misao. „Koje kuca“, insistira na tom, njemu važnom detalju.
Milion kvadrata raznih nekretnina: Majk je, zapravo nadimak koji su mu dali Amerikanci. Živio je i radio 25 godina na Floridi, gdje je kao svježe oženjeni 26-godišnjak otišao u potragu za „američkim snom“. Tamo je, među mnogobrojnim Kubancima, naučio i španski, zavolio ples merenge i ostao 25 godina. Na Floridi su mu žena i troje djece, sin koji će uskoro diplomirati menadžment i finansije, starija ćerka – student prava i druga koja je još na koledžu. Ovo ljeto će svi zajedno provesti u Crnoj Gori.
Majk je po struci inžinjer mehanike, sa diplomom stečenom na jednom univerzitetu u Bagdadu, u Iraku. On, Libanac rođen u Bejrutu, u porodici sa jednom, najstarijom sestrom i sedmoro braće, ocem policajcem i majkom domaćicom, dobio je stipendiju i od tada se više nije vratio u zemlju rođenja, osim nakratko, dok je radio na gradnji aerodroma u Bejrutu.
U 56 godina života, i nešto više od 30 karijere, napravio je toliko građevina, gradskih centara, medicinskih centara, kancelarija, hotela, na hiljade stanova i apartmana, da bi njihovo nabrajanje zauzelo cijeli novinski tekst. Ukratko – riječ je o oko milion kvadrata u vrijednosti od oko 10 milijardi dolara. Od luksuznog tornja „Perla Katara“, u Kataru, preko Kolumbije i Barbadosa, do Floride. U raznim multinacionalnim kompanijama uglavnom je bio na izvršnim direktorskim funkcijama.
Crna Gora prva je njegova radna destinacija, pored rodnog Libana, gdje je poželio da ima i svoju kuću. Možda na Žabljaku. „Obavezno, sa kravama i kokoškama“, kaže.
Podgorički „kibi“ sa sarajevskim začinima: A život ga nije mazio. Otac mu je poginuo na radnom zadatku. Majk, najstariji od braće, tada je imao dvadeset godina. Kaže da je to bio prelomni momenat u njegovom životu, koji ga je učinio jačim i – boljim.
„U takvim trenucima imate dvije mogućnosti. Ili da potonete, ili da isplivate kao bolja osoba. Mislim da sam ja postao ovo drugo,“, kaže.
Iz djetinjstva se sjeća velikih porodičnih ručkova kada bi svi, njih desetoro, sjedjeli za stolom. „O čemu ste tada razgovarali?“ pitam. „O budućnosti nas djece. Maštali smo naglas što će ko da postane kad poraste.“
Osmjeh mu ne silazi sa lica. Zvučaće stereotipno, ali on jeste od onih osoba za koje vam se čini da ih poznajete godinama. Nije baš da fizički liči na Arape kakvim ih zamišljamo. Smije se kada ga pitam da li se ljudi ovdje iznenade kada shvate da je stranac, jer – baš liči na nekog ovdašnjeg. „Da, da. Ali, nemam problema u komunikaciji.“
Ima dosta prijatelja među Crnogorcima, ali, druži se i sa nekih pet arapskih porodica koje žive u Podgorici. „Ne znam da li ih ima i više“, kaže. Kada se nađu, onako po „gastarbajterski“, spremaju jela iz domovine. Poneko od njih začine donese iz Sarajeva, pa „kibi“ (keibeih) napravljen ovdje sasvim može da podsjeća na onaj koji je pravila njegova majka. To je nešto slično tartar bifteku koji se jede sa pecivom što se pravi od specijalno mljevene pšenice.
Crna Gora – ulazna vrata Evrope: Crna Gora je njegova prva evropska destinacija, „ulazna vrata“ za Evropu. Pokazuje mi prospekte jednog hotelskog kompleksa u Bugarskoj na kojem trenutno takođe radi: „Sve je to lijepo, ali ne može se mjeriti sa onim što ima Crna Gora. Nigdje nema ovakvog kontrasta, sa planinama koje kao da izviru iz mora. Takve boje apsolutno nigdje nisam vidio. Uopšte, ovo je zemlja neviđenih potencijala.“
Na pitanje koji su mu bili prvi utisci kada je ovdje stigao, kaže: „Prvi je bio hladnoća. Ja sam ovdje, pošto sam došao u zimu, prvi put kupio kaput. Ne, dva kaputa. Na Floridi je stalno jedno godišnje doba – proljeće.“
Kako se privikao na život u Crnoj Gori nakon Floride? „Lako. Amerika nudi previše izbora. I, upravo zbog previše izbora, ne možete u tome da uživate na pravi način. Sreća je u malim stvarima, i treba je naučiti živjeti.“
Majk cijeni kod Crnogoraca što nisu zaboravili na prave vrijednosti – da lagano uživaju u svakom danu i da je porodica važna.
„Sličniji ste mojim Arapima nego Amerikancima. Šta je to američki uspjeh? Steknete kuću, pun račun u banci, dobra kola i – šta? Osim toga, i mi i vi imamo za sobom vjekovne borbe za nezavisnost“, veli.
„Hladna“ klima u Podgorici nije ga obeshrabrila. Jer, iako ga u razgovoru ne potencira, uočljiv je u Majku i američki pragmatizam. Crna Gora je, tvrdi, zemlja ogromnih potencijala, a on je oličenje modernog menadžera, kojem nije važno u kojoj zemlji radi, već šta u njoj stvara. Crnogorski poslovni ambijent je za njega kao i svaki drugi. Nema lamentacija, nema prigovora.
Sastavljene kockice crnogorskog života: U strancima često tražimo ogledalo za nas same. Ko zna da li je u pravu Majk ili jedan strani novinar koji je tu bio par dana i napisao nešto sa čim sam se potpuno složila: „Crnogorci jure cestama svojim jakim autima, potpuno nesvjesni ljepote koja ih okružuje“. Ili obojica.
Stalo nam je do dobrog mišljenja naših gostiju, ali osjećamo nelagodu ako ga i čujemo.
Majk obožava barsko maslinovo ulje i, pored ono malo riječi na crnogorskom, zna i što znači naziv naselja Masline u kojem stanuje.
U Staroj varoši, na obali Ribnice, pronašao je i kafanu sa živom muzikom, i repertoarom koji je pun njemu bliskog arapskog ritma.
Sastavio je sve kockice svog crnogorskog života, dok čeka okončanje gradnje njegove zgrade „miljenice“.
-Onaj ko tamo uđe kad se završi, neće morati da izlazi iz nje. Sve će unutra postojati. Da, da, želim da prenoćim tamo, i to ne samo jednu noć, veli, pun entuzijazma.
A koga bi želio da presječe vrpcu na otvaranju? „Stvarno nisam o tome razmišljao. Znam da će tamo biti svi koji nešto znače u ovoj zemlji. Radim na još dva projekta u Crnoj Gori, ali sada radije ne bih o tome govorio“, kaže.
Stiče se utisak da sa tom građevinom zaokružuje neki svoj lični i poslovni krug, na putu preko tri kontinenta. Da je, nakon frenetičnog floridskog ritma, u toj čašici loze i domaćeg crnogorskog vina („delicious!“), u praćenju ritma gradnje jednog poslovnog i hotelskog kompleksa sa imenom grčkoga boga koji nosi teret zemljine kugle na svojim ramenima, pronašao neki smisao koji nadilazi poslovni cilj.
„Koja je ciljna grupa vašeg portala?“ pita zainteresovano.
Svidio mu se moj odgovor: „Svi oni koji razumiju jezik. Jer, druga barijera ne postoji.“
Gordana Borović
