Ondje gdje je živa legenda sigurno ima prostora i za istraživanja - polazište je zahvaljujući kojem su arheolozi raspleli mnoge istorijske tajne. Legenda se ovih dana ostvaruje na čuvenom srednjevjekovnom gradu Svaču, koji je vjekovima obavijen koprenom tajnovitosti i predanja. Priča o gradu koji je imao crkava koliko dana u godini, toliko puta ponavljana, na svojevrstan način se potvrđuje u stvarnosti jer su arheolozi za nepunih mjesec dana istraživanja otkrili čak četiri nove crkve.
-Upravo danas smo pronašli jednu memorijalnu kapelu i sada polako skidamo naslage zemlje. Sa ovom imamo broj od čak 15 otkrivenih crkava, što govori da je Svač bio episkopski grad, kaže za Portal Analitika rukovodilac istraživanja arheolog Mladen Zagarčanin, i pokazuje nam ostatke manje crkve čiji se temelji jasno vide. Nesumnjivo je da se ovdje radi o čitavom manastirskom kompleksu koji je u 11. i 12. vijeku bio veoma važan za državu Vojislavljevića. Moguće da je Svač u jednom periodu bio i centar države, objašnjava Zagarčanin i pokazuje kuda se sve prostirao grad koji je bio veći od srednjevjekovnog Kotora. Za razliku od Kotora Svač, kaže, ima veći akropolis i mnogo širu platformu koja se pruža na 6 hektara.
Sjedište Vojislavljevića: Da je davno usnuli srednjevjekovni grad, smješten na nekih 25 kilometara od Ulcinja prema sjeveroistoku, bio važno središte vidi se na svakom koraku. Zidovi katedralnih crkava dominiraju prostorom, tu su obrušene građevine koje zarobljene dračom i granjem više liče na prevrnute međe, na svakom koraku mnogo klesanog kamenja, jednostavo, tu na Svaču spleli su se priroda i istorija.
Dok hodamo pažljivo pored raskopanih nekropola i ostataka crkava, Zagarčanin objašnjava da je u ovoj kampanji, započetoj 27. septembra, planirano da se istraži sjeverna strana grada, odnosno podgrađe. Pokazuje nam nekadašnji trg koji je dug 50 metara i širok 30. Ispred njega se nalazila svečana kapija sa ulazom, a sa strane velike zgrade i nekoliko crkava. Tu je bio cijeli jedan kompleks koji nije profanog tipa. U kapelama se sahranjivalo plemstvo, aristokratija, tu nije živio običan svijet. Sigurno da je Svač bio jedno od vladarskih sjedišta u vrijeme Vojislavljevića. Zna se da je kralj stolovao u Skadru, ali ovdje je vjerovatno boravila njegova porodica sa svitom, priča arheolog.
Dok pokušavamo da se probijemo da svake veće građevine kako bi bolje vidjeli njenu unutrašnjost, ili, bolje reći, ono što je od nje ostalo, shvatamo da je za razgledanje Svača jedan dan i suviše kratak. Moglo bi se po ovom mjestu prepunom istorije dugo hodati, penjati se uskim stazama, zaviriti u srušene apside, „osvajati“ međe koje dominiraju gornjim gradom sa koga puca veličanstven pogled na Šasko jezero. Kad sa vrha bacite pogled na okolinu, na jezero okupano oktobarskim suncem, nježno zelenu travu koja se probudila od ljetnje suše tokom posljednjih kiša, onda shvatite zašto je Svač bio stjecište duge i burne istorije. Tu, visoko na litici, srastao je sa kamenom, cijelom jednom stranom prema Šaskom jezeru bio je zaštićen od napadača. Sa druge vidi se bogato ulcinjsko polje, kroz koje su tokom istorije vodili putevi, dovodeći i prijatelje i neprijatelje.
Svaki grad ima svoje varvare: Naš sagovornik nas podsjeća da je Svač bio episkopski grad sigurno od 11. vijeka i da je kovao svoj novac. No, grad je mnogo stariji tako da se prva faza gradnje vezuje za šesti vijek, a završava negdje polovinom sedmog, kada grad strada u najezdi Avara. U 8. vijeku imamo zatvorene slojeve sa pomiješanom keramikom vizantijskom ili romejskom i slovenskom u jednom kontekstu, kaže Zagarčanin. Svač je pretrpio i veliku pljačku Mongola 1242. godine, kada je grad uništen, ali se ponovo uzdigao i vrhunac dostigao u 14. vijeku. Ipak, u 15. stoljeću između ostalog i zbog političkih akcija koje je sprovodila Mletačka republika, Svač polako propada.
Arheolog Dejan Drašković, koga smo sa kolegama zatekli na drugom kraju podgrađa, gdje se istražuje nekropola u kojoj je pronađena keramika iz perioda od 7. do 9. vijeka, kaže da se može arheološki pratiti viševjekovno razaranje Svača.
-Dolazak jačeg znači poraz slabijeg, ali ono što ne možemo pratiti je kako je grad devastiran tokom posljednjih decenija. Na jednoj starijoj fotografiji crkve Svete Marije, koju je uradio čuveni istraživač Aleksandar Deroko, vidi se cijeli jedan zid, a danas je potpuno urušen. To je žalosna sudbina grada za koga se može reći da je biser srednjeg vijeka, kaže Drašković i pokazuje da su prilikom svakodnevnog rasčišćavanja terena obraslog u makiju i drače, otkrivali nove objekte i zidine.
-Sa Svača se vjekovima kamen odnosi i od njega su pravljene kuće u selima u blizini. Uporni su bili i „istraživači“ u namjeri da pronađu blago. Rupe od kopanja su vidljive, a dolaze i sada noću i to sa detektorima za metal u nadi da će nešto vrijedno naći, priča Zagarčanin nevjerovatna iskustva sa Svača.
Nepozvani gosti: Dok gledamo kako jedna ekipa strpljivo, sloj po sloj, čisti naslage zemlje sa ostataka nekad velike crkve, pitamo Zagarčanina što misli, zbog čega je o Svaču toliko živa legenda, zašto pobuđuje radoznalost, da mu u „pohode“ često dolaze i nepozvani gosti.
-Grad je prestao konačno da živi u 16. vijeku. Stotinama godina on je napušten, ovo mjesto se razgrađuje, sa njega se odnosi kamen, a sa druge strane služi za pripovijedanje priča. Za razliku od drugih primorskih gradova, u njemu je život davno utihnuo. Koliko je tu skupljene istorije govori podatak da su ovdje otkriveni ostaci iz 4. vijeka prije nove ere, što je ilirska faza. Pronađena je neolitska grnčarija, eneolitska grnčarija, ona iz ranog bronzanog doba, jednom riječu duga je to prošlost, koja je u jednom trenutku nestala. Kada grad prestane da živi, samim tim činom postaje legenda. Ljudi počinju da vjeruju da ga je zatekla sudbina slična čovjekovoj, priča nam nadahnuto Zagarčanin.
Podsjeća da je i Ulcinj imao burnu istoriju, ali je opstao i danas je, kaže, poklekao u „pohodu“ nove arhitekture. Stari Bar je izgubio svoje vizure u eksplozijama municije 1881. a Svač, za razliku od njih, biva potpuno napušten još 1571. Na pitanje što je bilo presudno da grad zauvijek zamre, Zagarčanin napominje da mu istorijske okolnosti nisu išle na ruku.
-Već u drugoj polovini 15. vijeka blizu je Skadarskog sandžakata, Osmanlije stalno vrše upade, ne dozvoljavaju da se život odvija normalnim tokom, da se razvija ekonomija. Prekidaju komunikacijske pravce, a sve to utiče na grad koji mora od nečega da živi. Sa druge strane episkopija u to vrijeme slabi, objašnjava arheolog.
Monolit nepoznate namjene: Vraćajući se na priču o istraživanjima, Zagarčanin nam kaže da su otkrili veliki monolitni spomenik koji ima oblik obeliska, nepoznate namjene. Spomenik ima nekoliko tona i tek nam predstoji da ga izvučemo i podignemo. On može da bude i rimski milijarius, ali i dedikativna ploča iz vremena kada je grad živio punim životom, odnosno vjerovatno je posveta nekom važnom događaju, kaže Zagarčanin, i napominje da smo prvi saznali o ovom za njih važnom otkriću. Upitan hoće li nas odvesti da ga fotografišemo, kaže da to treba učiniti kada spomenik bude moguće sagledati u svoj njegovoj veličini. „Moguće je da na njemu bude neki natpis koji ne možemo vidjeti dok ga ne podignemo. Ogroman je, treba ga ispraviti. Bolje da sačekamo, kaže ljubazno naš sagovornik i napominje da na Svaču ima još mnogo posla.
Godinama bi se, kaže, moglo ovdje istraživati, ali i pet godina kontinuiranog rada omogućilo bi da arheolozi otkriju cijelu zapadnu stranu podgrađa, i veliki dio istočne strane. Na Svaču su posljednji put vršena istraživanja 1985. godine i u njima je učestvovala direktorica Muzeja u Ulcinju Mileva Nikolaidis, koja je i danas na Svaču i vrši nadzor istraživanja. Sjeća se da je prije gotovo trideset godina njena namjera bila da se grad sistematski istraži, ali do toga nije došlo. Drago joj je što su arheolozi napokon tu, na mjestu koje ima da ispriča mnogo toga.
Na Svaču je ovih dana zaista živo, ne samo zbog arheologa, već tu svakog dana dolaze novinarske ekipe, zatim radoznali ljubitelji istorije, u želji da vide što se to radi na gradu o kom je više pričala legenda nego nauka. Tako će biti do kraja novembra do kada će istraživati arheolozi Mladen Zagarčanin, Dejan Drašković, Miloš Živanović, Anton Ljuljđuraj, konzervator Željko Čelebić, kao i arheolog iz Albanije Barbana Draga. Istraživanje se odvija u okviru projekta Ministarstva kulture „Putevi kontinuiteta“, a njegov nosilac je Narodni Muzej Crne Gore.
Koliko im predstoji posla najbolje govori činjenica da je tokom istraživanja groblja iz perioda od 11. do 13. vijeka, otkriveno više od trideset grobnica. „Samo smo zagrebali dio i ovoliko otkrili, pronašli i sjevernu i jugoistočnu nekropolu. Tu su i ostaci crkvice izuzetno malih dimenzija, napravljene u stijeni u kojoj se čuvao sarkofag.Vjerujemo da je tu sahranjena neka veoma važna ličnost. Sve ovo nas upućuje na to da se ovdje još mnogo toga može orkriti, kaže Zagarčanin.
Odlazimo sa Svača sjetni što se ništa nije učinilo da se ovaj veličanstveni srednjevjekovni grad zaštiti. On je opstao zahvaljujući legendi, a arheologija će učiniti da se predanje na svojevrstan način revidira i sastavi slika o markantnoj tački naše prošlosti, koja svakim svojim kamenom potvrđuje da smo bili stjecište burne istorije.
Suzana KAPETANOVIĆ
