Akademik dr Radoslav Rotković, dobitnik Trinaestojulske nagrade, smatra da Crna Gora, četiri godine nakon obnove nezavisnosti, nema osmišljenu strategiju izgradnje državnih institucija. Kao ilustraciju teze o nedostatku državne strategije, dr Rotković navodi projekat gradnje nove zgrade Crnogorske akademije nauka i umjetnosti.
- Vidim da se planira izgradnja zgrade CANU, Akademije koja je do sada sabotirala sve crnogorske projekte. Još 1976. u CANU su i tadašnji predsjednik dr Branko Pavićević i dr Pavle Mijović pokrenuli potanje osnivanja Instituta za jezik i književnost! Đe je ta Institut? To je Akademija koja se izjasnila protiv crnogorskoga jezika; Akademija koja nije objavila moju Staru crnogorsku književnost, koju je sama naručila, samo zbog toga što u naslovu stoji crnogorska književnost a ne književnost Crne Gore kao na edicijama koje je inicirao tadašnji ministar kulturu Gojko Čelebić, koji se borio protiv osnivanja Crnogorskog PEN centra, a sada nas predstavlja u UN, ističe akademik Rotković i predlaže:
- Zar ne bi bilo logičnije da se formira Matična komisija koja će od CANU i DANU da formira novu Akademiju od naučnika i stvaralaca koji vole svoju zemlju, a imaju stvaralačke i naučne kvalitete da u nju uđu? Zar smo mi zaista toliko bogati da finansiramo svoje neprijatelje – pita se dr Radoslav Rotković u razgovoru za Portal Analitika.
Vujanovićevi partijski i državni razlozi: Upitan da ocijeni stavove crnogorskog predsjednika Vujanovića koji ističe da je Srpska pravoslavna crkva jedina kanonska, akademik Rotković napominje da je Vujanoviću moralo biti jasno da se ne smije miješati u pitanja kanona.
- Državni funkcioner Filip Vujanović, usto pravnik, zna da je država u Crnoj Gori odvojene od crkve još u vrijeme knjaza Danila i da se država ne smije miješati u kanonska pitanja. Ipak, gospodin predsjednik to čini kad gođ se za to ukaže prilika i staje uz bok mitropolita Amfilohija, tvrdeći da je u Crnoj Gori kanonska samo Srpska pravoslavna crkva, koja ne priznaje ni našu državu ni nas Crnogorce, sem kao "komunističku kopilad". Dakle, ta crkva ne priznaje ni njega kao predsjednika, čim ne priznaje državu na čijem čelu on stoji – ističe Rotković, naglašavajući da u Ustavu Srpske pravoslavne crkve jasno stoji da u ustrojstvu SPC „nema mitropolija nego samo eparhije i Patrijaršija“!
- Koga onda predstavlja Amfilohijeva Mitropolija kad je nema u SPC i čija se vlast ne proteže ni na Nikšić ni na Pljevlja ni na Berane!? Crna Gora je u okviru SPC podijeljena na četiri dijela, uprkos ustavne odredbe da je teritorija Crne Gore nedjeljiva. A Amfilohijeva Mitropolija pokriva samo onih pet nahija i primorje, kao da primorje nije crnogorsko, objašnjava Rotković.
Nepravda koja traje devedeset godina: Razmatrajući dalje dr Rotković ističe da pitanje crnogorske crkve je u stvari pitanje ispravljanja nepravde koja traje već 90 godina. „Mnogo se pričalo i pisalo o tome da li je Crnogorska autokefalna pravoslavna crkva kanonski obnovljena 1993, a nije se pitalo da li je kanonski ukinuta 1920. godine! Takođe, potpuno je preskočena činjenica da je Predsjedništvo AVNOJA s potpisom dr Ivana Ribara 5. II 1945. ukinulo sve zakone i dekrete bivše Jugoslavije, pa samim tim i dekret regenta Aleksandra od juna 1920. o ukidanju CPC, ističe dr Rotković i dalje zaključuje:
- Prema tome, pravno, CPC je od februara 1945. vraćena u prvobitno stanje, ali de facto nije učinjeno ništa u vezi s tim, ne zato što to svojevremeno nije htio Blažo Jovanović, koji je imao uza se i Udruženje sveštenika, naklonjeno obnovi CPC, nego zato što nije smio od Aleksandra Rankovića, tvrdi Rotković, napominjući da je taj sukob eskalirao do te mjere da je čak postojala mogućnost da Blažo Jovanović bude uhapšen.
Zašto da ne egzistiraju dvije pravoslavne cvrkve: Dr Rotković smatra da je veoma loše što se i danas, nakon toliko decenija, umjesto pokušaja da se problem pravoslvne crkve u Crnoj Gori riješi na državnom nivou - on uporno ignoriše i zaobilazi. „Naša poslijeratna situacija se nije mnogo razlikovala od one poslije 1918! I sada, zamislite, da je neka žena 90 godina ilegalno držala jedan stan, kao SPC Cetinjski manastir; je li lako nakon 90 godina toj ženi reći – iš!? A onda, da bismo prikazali Evropi naš multinacionalni i multivjerski sklad kao primjer na Balkanu, mi službeno ćutimo o tome p r o b l e m u, koji se kad-tad mora riješiti. Kao i micanje one aluminijumske grdobe sa Rumije. I to je problem koji se može riješiti bez lova na vještice“, smatra dr Rotković.
Crnogorski akademik smatra da se rješenje samo nameće i on ocjenjuje da u Crnoj Gori mogu sasvim prirodno egzistirati dvije pravoslavne crkve.
- Imamo, kao što sam već rekao, dvije katoličke crkve. Kad to kažem onda mislim na situaciju da je Kotorska biskupija pod ingerencijom Splita, dok je Barska nadbiskupija svojevremeno sklopila Konkordat sa Vatikanom. Zašto ne bismo imali i dvije pravoslavne, ali da se svako moli bogu u svojim crkvama i manastirima? Zar nije ponižavajuće - i za državu i za narode u toj još sasvim neosamostaljenoj državi - da mitropolit Crnogorske pravoslavne crkve i princ Nikola II Petrović Njegoš ne mogu da uđu u svoj Cetinjski manastir – pita akedemik Rotković.
Život, kritike i nagrade: Osamdesetdvogodišnji akadmik je dugo čekao pravdu - da država Crna Gora, uručivanjem Trinaestojulske nagrade, konačno na pravi način vrednuje njegov naučni rad. Međutim, Rotković kaže da nikada nije o nagradama razmišljao u tom smislu, kao o zvaničnim, formalnim priznanjima. “Bez obzira na činjenicu što sam na nagradu čekao 34 godine - jer me prvi put još 1976. godine za Trinaestojulsku nagradu predložio akademik Čedo Vuković za knjigu Crnogorsko književno nasljeđe - ja sam se uvijek smatrao veoma nagrađivanim čovjekom“, duhovito primjećuje dr Rotković.
„I onda kada sam bio isključen iz Partije, a kasnije kada sam se javljao i kao poslanik u Skupštini, na tribinama za suverenu Crnu Goru, uvijek mi je na ulici neko, često i nepoznat, stisnuo ruku i čestitao. I taj vox populi = glas naroda bio je sa mene nagrada kroz cijelo ovo vrijeme“, pripovijeda Rotković.
Tokom burnog i polemičnog naučnog rada dr Rotković je često bio na meti kritika određnih političkih krugova iz Beograda ali i Podgorice. Ssvojevremeno je, 1954. godine, isključen iz Komunističke partije. „Bilo je dovoljno da se zamjerim Oskaru Daviču, koji je bio blizak Rankoviću, pa da budem isključen iz partije. Štitio me u prvi mah Veljko Milatović, tako da sam objavljivao Pobjedi kao da nijesam isključen; od sredine 1954. Pobjedu je preuzeo Veselin Đuranović pa me je i on me štitio“, govori Rotković uz napomenu da mu je, ipak, najveća i njemu veoma draga, iako neoficijelna, nagrada stigla od čuvenog crnogorskog književnika i intelektualca Radovana Zogovića.
- Napao sam svojevremeno Mihizovu Antologiju srpske poezije u koju su bili uvršteni birani crnogorski pjesnici - ali bez Zogovića, koji je još bio pod partijskim embargom. Napao sam, razumije se, to svojatanje naše poezije, ali sam javno i cinično zaključio da - kad su već uzeli i Janka i Mirka i Kostića – trebali su prigrliti i velikog Radovana Zogovića. Nakon tog mog istupa. Zogovićev brat u Podgorici me je sreo pred hotelom Crna Gora i uručio jedan omot. Otvorim koverat i vidim Zogovićevu knjigu Artikulisana riječ i u njoj, pažljivo ispisanu posvetu: „Drugu Radoslavu Rotkoviću za jednu hrabrost u godinama kad ih je bilo tako malo. Radovan Zogović, 8. III 1966“, kaže dr Rotković i zaključuje:
- Eto, to su te nagrade za moje napore. Što se ljepše može poželjeti?
Draško Đuranović
