Ovih dana svjedoci smo jedne valjda najbizarnje političke lakrdije, koju nam je priredio srpski predsjednik Vučić u UN. Bilo bi smiješno i zabavno da nije u povodu datuma jednog strašnog zločina, kojim se konačno pozabavila svjetska javnosti i izvukla ga ispod nagomilanih slojeva laži, đe ga je decenijama uporno pokušavala sakriti politička elita Srbije, zajedno sa kleronacističkom srpskom crkvom.
Zaista se čudne stvari dešavaju kad lažov “prevesla” samog sebe kao što je to uradio Vučić sa srpskom zastavom naočigled cijelog svijeta.
No, zar se moglo nešto drugo očekivati od nekoga kao što je Vučić, koji je postao oličenje svega lošeg što se u Srbiju nagomilalo od levantizma u toku robovanja Otomanskoj imperiji. On je spreman da voda opanke pred moćnicima i da bude ponizan do gađenja, a nepoštedno surov prema slabijima.
Prevara mu je na umu dvadeset četiri sata dnevno. Slikovito rečeno, on je 100 kilograma čiste destilirane laži. A sve po Dekartovoj parafraziranoj izreci: Lažem, dakle postojim.
1Izabrao je oko sebe galeriju likova, koji više odgovaraju da budu u komičnim stripovima nego u politici.
Brnabić, ima poziciju u Vladi da isključivo ponavlja ono što joj je rečeno, kao papgaj ili ptica rugalica. Aleksandar Vulin ima takvu facu da liči na crteže ljudi sa zidova u praistorijskim pećinama, pa mu i govori pripadaju u neka druga vemena.
Ovo dvoje i brojni drugi imaju kao dužnost da u horu skandiraju ono što je Vučić već odredio kao spasonosno političko rješenje za Srbiju i njen narod.
Porfirije je doveden iz Hrvatske da bude uz bok Vučiću u ostvarenju srpskog sveta. U njegovom pojavljivanju umjesto krsta što drži u ruci često vidim bombu kašikaru, a iza blagoglagoljivih besjedakrije se želja da svakog pravoslavnog vjernika, koji nije spreman da slijepo slijedi dogme svetosavsko-justinske sekte čeka ista sudbina kao onih u Srebrnici.
U tome se najviše okomio na Crnu Goru, njenu tradiciju i istoriju. I njemu i srpskoj političkoj eliti, na čelu sa Vučićem užasno smeta što Crnogorci ističu i slave bitke u Tuđemilima, Carevom lazu, Krusima i Martinićima i brojne druge, dok su Srbi u istom tom vremenu robovski stenjali pod turski jarmom.
Sveti Pear Cetinjski je često bio na čelu bitaka i zajedno sa narodom branio i odbranio naš duhovni, moralni i ljudski lik i identitet kao slobodnih ljudi, što smo bili i što smo ostali. Istovremeno su sepopovi srpske Crkve skrivali kao isposnici po ćumezima i čekali da im izbavljenje dođe s neba!
Zato se u Srbiji nikakav otpor Otomanskoj imperiji nije desio od 1389. godine sve do Karađorđevog ustanka 1804. godine. Pa i tada njemu je kum sjekirom otkinuo glavu na spavanju i trčao s njom u Carigrad da se dodvori sultanu, prema kojem neograničena podanost još je bila velika u Srbiji. A u isto to vrijeme Crnogorci su odrubljene turske glave nabijali na ogradu manastira Svetog Petra. Pitam se, ima li sad više podlosti i fukarluka od pretendovanja da je to srpski manastir.
Poslije izglasavanja Rezolucije o Srebrnici većina u Srbiji dala se na brojanje glasova država iz Azije ali se ne usuđuju ni slučajno da spomenu da su sve države u okruženju, bez izuzetka usvojile Rezoluciju, jer imaju grko iskustvo živjeti vjekovima u susjedstvu sa Srbijim. Još kažu da se vidjelo ko Srbe voli i ko im je prijatelj.
A kako se može voljeti neko ko sistematski radi ne tome da ti oduzme istorijskio pamćenje i zatre sve što je neprikosnoveno kroz istoriju bilo crnogorsko… Jednostavno da ne postojiš kao pripadnik jednog naroda, jedne tradiciji i istoriji… Ti si osoba bez identiteta. To samo može izazvati opravdanu želju za otporom.
Zato je dobro i veoma pozitivno što će se taj dan, 11. jul praznovati kao Međunarodni dan sjećanja na genocid u Srebrnici i kao opomena da se to nikad ponovo ne desi niđe u svijetu.
No, siguran sam da će neki Srbi nastaviti da u nekoj formi slave kao heroje zločince i da zločin upisuju kao istorijski podvig i vrlinu uz, naravno, punu podršku i aminovanje srpske Crkve.
Srpski narod možda nije genocidan, ali mu fali opšti preporod i sistematsko obrazovanje u odbacivanju viševjekovnih zabluda o sebi i gledanju na ostale narode. Ukratko, treba im novi Dositej Obradović, ako žele da budu dio civilizovanog svijeta.
