Tim riječima scenarista i član autorskog tima serijala “Junaci doba zlog” Slaviša Lekić počinje razgovor za Portal Analitika o posljednjoj epizodi, posvećenoj pjevačici Svetlani Ceci Ražnatović. Pomenutoj epizodi prehodili su ‘savjeti’ i zahtjevi autorskom timu da odustane od prikazivanja, a pošto je ona docnije objavljena na platformi YouTube, ‘skinuta’ je zbog – povrede autorskih prava.
Utisak je kako je to samo dodatno uticalo na popularnost emisije, koja je ionako naišla na izuzetnu pažnju milionskog auditorijuma u regiji. Iza serijala koji se prikazuje na televiziji “N1”, uz Lekića, stoje Jovana Polić i Sanja Lončar, a nije riječ o njihovom prvom zajedničkom djelu – još su svježa sjećanja i na serijal “Vladalac”. U razgovoru za Portal Analitika, Lekić najavljuje i nastavak serijala na jesen.
Ubijeđena da je nedodirljiva
Nevjerovatan je bio pritisak sa kojim je produkcija emisije bila suočena povodom epizode o poznatoj pjevačici. Od prošlosti se, ipak, kako ocjenjuje Lekić, ne može pobjeći.
“Svi imamo makar dio prošlosti kojom se ne ponosimo. I to je sasvim legitimno, ako to doživimo kao lekciju, može se ukalkulisati u pozitivan saldo života. Udova Ražnatović, međutim, nije bilo ko i onog časa kad se njena mračna prošlost uplela u moju, vašu ili prošlost na desetine hiljada ljudi, njen životopis je postao “opšte dobro”, da ne kažem zlo. Iluzija je da prošlost može promijeniti bilo ko, čak ni bog, pa ako nešto možda i uspijete zatrpati, a danas je to praktično nemoguće, ne možete zanemariti posljedice te prošlosti”, naglašava naš sagovornik.
Stoga je posljednja epizoda serijala “Junaci doba zlog” prikaz turbulentnog života u kojem se prepliću uspjesi i neuspjesi, ratni zločini i koncerti, ogrlice i ‘nanogice’, kriminalci i političari, a najprije – put ka moći.
“Upravo ta moć drži vas u uvjerenju da je vasa biografija kompilacija mudrih izbora i dobrih odluka, a ne svih poteza koje ste vukli tokom života. Nju je neko ubijedio da je nedodirljiva, da je poput hrasta čija krošnja baca veliku sjenku koja se u tišini pomjera ukrug - ona istinski vjeruje da u toj sjenci može da opstane samo idilična slika o njoj i ništa drugo sem, eventualno, tišine”, slikovito objašnjava scenarista serijala.
Ni Vučić ni Ceca ne rade ništa novo
Utisak je kako je Ražnatovićeva već dugo mnogo više od pjevačice, a da je danas stasala ‘druga generacija’ njenih slušalaca – novi ljudi, koji su njom i vrijednostima koje predstavlja, fascinirani baš u onoj mjeri kao i njihovi roditelji devedesetih. Lekić se na to nadovezuje konstatacijom kako je njena karijera, od momenta kada je zaprosila Željka Ražnatovića – Arkana, počela da simbolizuje sve ono što je uništilo Jugoslaviju.
“Ona je karijeru izgradila na kulisama rata, ratnih zločina i profiterstva i s pravom je zovu “ikonom srpskog (ne)uspjeha”. U eri Miloševića i njegovih saboraca, mračne vijesti zamagljivane su zabavom, pa je turbofolk služio kao sredstvo za skretanje pažnje i prije je važio za ideološku odrednicu nego za žanrovsku klasifikaciju. Danas nema Miloševića, ali su na vlasti njegovi satrapi i iste vrijednosti koje su tada promovisane”, navodi on.
Danas je te metode, kako kaže Lekić, preuzeo predsjednik Srbije Aleksandar Vučić.
“Zašto bi maestralni populista Vučić izmišljao toplu vodu, kad može našim novcem da plati dva, tri ili četiri ‘besplatna koncerta’ Ceci, Aci Lukasu, ili da to bude Baja Mali Knindža. Na taj način obezbjeđuje anesteziranje širokih masa, a zauzvrat će od Cece, recimo, dobiti predizborni apel iz neke njene pjesme, “Isuse, daj mu lavlje srce”. Niti on radi nešto novo, niti to radi Ceca. Njena moć ne izvire samo iz toga što pjeva, već i iz moći i uticaja onih sa kojima je radila ili radi – ono što su joj u jednom času bili Šaban, Arkan, Legija, naknadno Dačić i Palma, danas je – Vučić. Čist račun, duga ljubav”, smatra Lekić.
Vlast se pravi da se ništa ne dešava, ne i Ražnatovićeva
Interesantno je i kako autorski tim tokom emitovanja ranijih epizoda ovog serijala – mahom o srpskim političarima – nije nailazio na bilo kakve pritiske. Uzrok je, ističe Lekić, u iskustvu vezanom za njihov prethodni serijal, “Vladalac”, koji se direktno ticao Aleksandra Vučića.
“Kao autori serijala “Vladalac”, i mi i sagovornici prošli smo kroz “naprednjačkog toplog zeca”. Tokom tronedjeljne kampanje, u Vučićevim medijima osvanulo je više od dvije hiljade negativnim objavama o nama. Počelo je ‘filmskom kritikom’ samog Vučića, da je u dokumentarcu viđeno “četiri sata nepatvorene mržnje”, iako su obje emisije trajale minut duže od tri sata. Onda su u Skupštini, na televizijama sa nacionalnom frekvencijom i u tabloidima uslijedile salve uvreda – od lijepljenja etiketa “plaćenika” i “ološi”, preko “ljudskih fekalija”, sve do toga da je jedan poslanik javno insistirao na “sanitarnom otklonu” od sagovornika i autora serijala, pa i otvorenih prijetnji. No, taj cunami targetiranja izazvao je kontraefekat, jer su ljudi pohrlili da pogledaju o čemu je riječ u tom ‘smeću’ koje dira vođu – i za mjesec je “Vladaoca” samo na YouTube-u pogledalo više od 2,1 miliona ljudi”, prisjeća se Lekić.
Ovog je puta sve mnogo drugačije.
“Očigledno su ovog puta SNS elita, njeni mediji, novinari i analitičari dobili instrukcije da ignorišu serijal i prave se da se ništa ne dešava. Kao mala djeca – stave ruke preko očiju i onda misle da ni njih niko ne vidi”, ocjenjuje on.
Neko, ipak, nije stavio ruke preko očiju.
“Mislim da je jedino ‘srpska majka’ bila neobaviještena, pa je prijetnjom, a potom i ‘skidanjem’ emisije digla buru u javnosti. Zato je film na internetu i televiziji “N1” za svega tri dana i pogledalo više od million ljudi. I ne samo to – zahvaljujući toj ‘reklami’ skočila gledanost i ostalih emisija u okviru serijala, u prosjeku je svaka od njih imala više od 300 hiljada pregleda”, objašnjava Lekić.
Šteta što ‘otkopavanje’ nije počelo ranije
Lekić ističe kako se može reći da su pripreme za serijal trajale bezmalo deceniju i po.
“Toliko se, naime, ekipa okupljena oko produkcije JSP bavi suočavanjem sa prošlošću, osvjetljavanjem odgovornosti ljudi sa ovih ovih prostora zbog svega što se dešavalo na području bivše Jugoslavije, ali ne metafizičke odgovornosti. Punih petnaest godina, dakle, od serijala “Mediji u Srbiji – hronika propadanja” preko dokumentarnih filmova o Ratku Mladiću, Radovanu Karadžiću i ostalim ratnim zločincima, zatim dvodjelne emisije “Vladalac” o autokrati Aleksandru Vučiću, sve dosad - u nekim se folderima akumulira arhiva, u srcu, slobodno mogu tako reći, energija, a u glavama motivi da napravimo serijal o likovima koji svjedoče o zlu koje smo preživjeli”, kaže on.
On smatra i kako je serijal trebalo da se dogodi znatno ranije.
“Prijatelj mi je nedavno rekao “i psi zakopavaju koske, samo ih vi otkopavate”. Ja na to odgovaram da se samo kajem što mnogo ranije nijesmo počeli “otkopavanje” i da ovaj serijal fatalno kasni makar 20 godina. A to nije fer prema žrtvama – da, mislim i na 130 hiljada ubijenih Bošnjaka, Hrvata, Albanaca, Crnogoraca, Srba, ali i na četiri miliona raseljenih, na stotine hiljada mladih koji godišnje odlaze iz regije, na još veći broj njihovih najrođenijih koji, nemajući kud, ostaju tu gdje jesu, pa mnogima od njih neće imati ko na pokop da dođe”, smatra Lekić.
Politička stvarnost razlog je i zbog kojeg će serijal “Junaci doba zlog” na jesen dobiti nastavak, i to u vidu novih osam emisija.
Umjesto rata, sada je tu – ‘srpski svet’
‘Doba zlo’, kako ističe naš sagovornik, i dalje traje.
“Ako govorimo o Srbiji, ovo definitivno jeste vrijeme zla, koje od devedesetih razlikuje samo nedostatak mrtvih, što meni ne djeluje nimalo utješno. Jer, ponovo živimo vrijeme turobne i užasne unutrašnje represije, zarobljenih institucija, instrumentalizovanog pravosuđa i medijske propaganda koja nanosi mentalnu patnju čak i onima koji nijesu direktna meta. Prateći tabloide i hedove na tabletoidnim televizijama, mi smo već godinama u ratu. Naoružavamo se, paradiramo, prijetom, što čuvenim karakterom i moralom srpskog vojnika, što Putinovom naklonošću. Od te priče, srećom, vajde nema – ratom prijete barabe koje se nijesu borile ni devedesetih, već su iz udobne pozadine slale verbalnu municiju onima koje su vrbovali ili silom poslali u rat”, naglašava Lekić.
“Veliku Srbiju zamijenio je narativ o nekakvom ‘srpskom svetu, a to ne propagira ratni zločinac Šešelj, već isključivo Vučićev megafon zla i ministar za svađe u region Aleksandar Vulin. Za razliku od Šešelja i njegovog huškanja, koje je bilo u temelju ideologije gotovo dvije decenije moćne, a sad gotovo nestale Srpske radikalne stranke – agitator svesrpskog ujedinjenja je šizofreni lajavac iz minornog Pokreta socijalista, čiji su članovi on i Zorica Brunclik. Naravno da normalnog čovjeka muči pitanje – čemu sve to? Pa, baš zato da se onda pojavi Vučić i ‘spusti loptu’ riječima kako neće dozvoliti da se srpskim majkama djeca vraćaju u kovčezima. Čist marketing, koliko i zao. Rata, dakle, neće biti, ali nam makar mržnje ne manjka”, kaže on.
Od predratnog razdoblja do danas, kako ocjenjuje Lekić, veliku ulogu uvijek je igrala Srpska pravoslavna crkva.
“Zlo je na Balkanu pokrenuto kad su mošti kneza Lazara krenule na put po “srpskim zemljama”. Paravojnici su devedesetih iz Srbije ispraćani blagoslovom sveštenstva. Neizbrisive su slike nekih vladika koje umjesto krsta ili kandila u rukama drže mitraljez. To je okular kroz koji ja gledam SPC i ništa me ne može pomjeriti s te pozicije”, kaže on.
Šta me briga za Đukanovića?
Pomenuta religijska institucija, dodaje on, objektivno – nikad nije istinski priznala ni nezavisnost Crne Gore.
“SPC, nije to nikakva tajna, ne samo da ne priznaje nezavisnu i suverenu Crnu Goru već crnogorski identitet vidi isključivo kao geografsko-teritorijalnu odrednicu. Kad građani smatraju da predstavnici vlasti donose zakone koji nijesu u njihovom interesu, oni imaju pravo da zahtijevaju da se ti zakoni menjaju. Razlog zbog kojeg su protestovali Srbi iz Crne Gore nije samo bila crkvena imovina - oni su to shvatili kao pitanje odbrane ljudskih prava i identiteta. Ali, baš kao što je očekivano da SPC protestuje protiv Zakona o slobodi vjeroispovesti, potpuno je razumljivo da crnogorski politički establišment nastoji da osnaži identitet crnogorske državnosti, definiše svoju poziciju, definiše nasljeđe i ojača svoju državnost i na kulturnom i na vjerskom planu”, smatra Lekić.
Problem, međutim, nastaje kada se u spor države i crkve umiješa – druga država.
“Jedno je kad stavove SPC u Crnoj Gori podržava ekipa oko Demokratskog fronta, to je valjda na tragu njenog političkog identiteta. A sasvim druga kad taj isti DF politički orkestitra, kad ga logistički i finansijski kuraži zvanična Srbija.Danas je nedvojbeno da je DF, na čelu s vojvodom Mandićem i dovojvodom Kneževićem samo ispostava SNS u Crnoj Gori. Isto kao što je Srpska lista na Kosovu depadans vladajuće partije u Srbiji ili kao što je Dodik Vučićev posilni u RS. I opet se vraćamo na činjenicu da iz prošlosti nismo izvukli nikakve lekcije. Ničemu se nijesmo naučili, pogotovo prostoj stvari da ono što je tuđe nikako ne može biti naše”, nastavlja Lekić.
Za kraj, naš sagovornik navodi i kako je tokom emitovanja serijala dobijao “na desetine ciničnih poruka sa pitanjem – a kad će doći na red Milo Đukanović”.
“Šta mene briga za Mila Đukanovića, državljanina i predsjednika Crne Gore? Vidio sam čoveka jedan jedini put, prije skoro 10 godina, kad se ljubazno odazvao molbi da učestvuje u dokumentarcu o Zoranu Đinđiću. Ako je zaslužio emisiju ovog tipa, pa ima u Crnoj Gori neki Slaviša Lekić, Jovana Polić ili Sanja Lončar, vjerovatno i bolji od njih, koji će to ovekovečiti”, zaključuje on.
Posljednju epizodu prve sezone serijala “Junaci doba zlog” možete pogledati u nastavku.
