Bil Gejts se nije promijenio. Način na koji ga javnost doživljava jeste. O ličnom ponašanju gospodina Gejtsa i njegovom zabrinjavajućem upravljanju Fondacijom Gejts izvještava se otvorenije. Pitanje je zašto je toliko dugo trebalo da do toga dođe.
Godinama je Fondacijom Gejts upravljao neobično mali odbor povjerilaca, koji čine Bil, njegova bivša supruga Melinda i milijarder investitor Voren Bafet.
Fondacija je stvorena 2000. godine spajanjem dviju dobrotvornih organizacija osnovanih 1994. godine, godine kada su se Bil i Melinda vjenčali. Veličina fondacije se otprilike udvostručila 2006. godine, na 60 milijardi dolara sa 30 milijardi dolara, kada je gospodin Bafet najavio da će većinu svog bogatstva dati Berkshire Hathavay organizaciji, rekavši da vjeruje Bilovoj i Melindinoj stručnosti da novcem raspolažu zauvijek.
Rast Gejts fondacije
Pojavio se paradoks. Što je fondacija bila veća, to se manje činilo da je bilo ko voljan da postavlja teška pitanja o njenoj tajnoj upravljačkoj strukturi ili o sklonosti davanja novca unosnim farmaceutskim kompanijama i kompanijama za izdavanje kreditnih kartica, kao što je Mastercard, uprkos činjenici da je darivanje milijardi bogatih korporacija postavilo neobičan i zabrinjavajući presedan u filantropskom sektoru.
Prvi put sam izvijestio o ovom obrascu zasipanja privatnih korporacija novcem dok sam radio istraživanje za svoju knjigu iz 2015. pod nazivom „Ne postoji besplatan poklon: Fondacija Gejts i cijena filantropije“.
Glavni argument knjige bio je da milijarderi koji bogatstvo stvaraju kroz korporativne prakse koje potkopavaju radnike i produbljuju nejednakost, poput izbjegavanja poreza na dobit, neisplaćivanja pune plate u slučaju bolovanja i amoralne razlike u platama između rukovodilaca i slabo plaćenih radnika, nijesu rješenje za probleme koje generišu.
Rekao sam to ovako: Tražiti od Bila Gejtsa da popravi nejednakost je isto kao da tražite od piromanta da vam ugasi požar na kući nakon što ju je upravo zapalio. Filantropi bi možda imali duboke džepove za finansiranje vatrogasnih kola i crijeva za vodu, ali novac dolazi od toga što naše kuće uopšte nijesu u sstanju da se u njima živi.
Fokus vodećih medija
Tek pet godina kasnije, vodeći mediji su se mnogo zainteresovali za kritiku Gejtsove fondacije, koju je pokrenulo važno izvještavanje istraživačkog novinara Tima Švaba o tamošnjim sukobima interesa.
Prije toga uglavnom je vladala tišina. Ako su se velike investicione banke smatrale „prevelikim da bi propale“ nakon finansijske krize 2008. godine, mega-fondacije su bile prevelike da bi bile nadzirane.
Naročito u recesiji nakon 2008. godine, potreba za dobročinstvom bila je izraženija nego ikad, pa se činilo drskim, čak i teškim, da se postavi pitanje da li je par Gejts zaista znao toliko o rješavanju svjetskih problema koliko je tvrdio da zna.
Knjiga Ananda Giridaradasa iz 2018. „Pobjednici uzimaju sve“ skovala je novi termin za tržišno vođen, korporativni pristup filantropiji koji su donatori poput Gejtsa godinama zagovarali: „marketworld“. On to vidi kao pogrešno postavljenu vjeru u sposobnost više tržišta da riješi problem siromaštva, kada investitori na tržištu postanu bogatiji, mi ostali postajemo siromašniji.
I Bil i Melinda Gejts žive u marketworldu, iako se ponekad lako zaboravi da je Melindin posjed tu glavni. U izvještavanju medija nakon najave o razvodu, podržana je kao „humanija“ kočnica Bilovog tehnološkog pristupa globalnom zdravlju i razvoju. Ali mislim da nema mnogo dokaza o bilo kakvoj dubokoj podjeli između njih kada je riječ o doživljavanju tržišta kao univerzalnog lijeka za sve.
Najbolji dokaz koji imamo je zapaženi dosadašnji učinak fondacije, koji je i dobar i loš. Na kraju, vrhovni menadžment bilo koje organizacije odgovoran je za svoje poslovanje, a to uključuje i Melindu.
Dakle, kada fondacija ode u nepovrat, poresko privilegovani grantovi odlaze najbogatijim svjetskim farmaceutskim kompanijama ili kada brani globalni sistem patenata koji ljekove za spašavanje života čini bespotrebno skupim i u siromašnim i u bogatim zemljama, novac ne okreće samo Bil, već i Melinda.
Oksford i AstraZeneca
U aprilu prošle godine Univerzitet u Oksfordu navodno je razmatrao mogućnost ponude Covid vakcine koju su razvili njegovi naučnici na neekskluzivnoj osnovi, što bi omogućilo proizvođačima širom svijeta da je proizvode jeftinije i šire. Ali onda je, kako je objavljeno u Kaiser Health News, „Oksford, na šta ga je pozvala Fondacija Bill & Melinda Gejts, promijenio kurs. Potpisan je ekskluzivni ugovor o vakcinama sa AstraZenecom koji je farmaceutskom gigantu dao isključiva prava, ne garantujući za niske cijene“.
AstraZeneca nije platila ništa osnovnom Oksfordovom istraživanju vakcine, ali kompanija sada ima ekskluzivna prava na distribuciju i zarađuje milijarde od posla u kojem je posredovala Gejts fondacija
Ovaj dogovor je mnoge ljude zaprepastio. Činilo se da se kosi sa navedenom misijom Fondacije Gejts da poboljša globalni pristup ljekovima, ali nije iznenađujuće za one koji već dugo prate sklonost fondacije da pruže ruku pomoći farmaceutima. Nedavno je Melinda rekla za The Times da bi proizvođači vakcina poput Pfizera i AstraZenece „trebalo da ostvare mali profit, jer želimo da oni nastave da posluju“.
Definišite ovo „mali“. AstraZeneca nije platila ništa osnovnom Oksfordovom istraživanju vakcine, ali kompanija sada ima ekskluzivna prava na distribuciju i zarađuje milijarde od posla u kojem je posredovala Gejts fondacija.
Izgleda da se i Bil i Melinda zabavljaju za istim stolom u velikoj apoteci, gutajući glavnu zabludu koja postoji već godinama. To je insistiranje da kompanije moraju da „naplaćuju astronomske cijene da bi platile istraživanje i razvoj“, kako je nedavno rekla predstavnica Keti Porter, iako „iznos koji potroše na manipulaciju tržištem radi obogaćivanja akcionara u potpunosti baca sijenku na ono što je potrošeno na istraživanje i razvoj“.
Najbolja stvar koja može izaći iz tužnog događaja poput ovog razvoda je priznanje da su današnji globalni problemi naši koje moramo riješiti, mi ljudi, međuzavisni, globalni članovi javnosti, solidarnošću i zajedničkom naukom. Ne možemo predati ovaj zadatak neodgovornim dobrotvorima. Doba poštovanja prema njima je prošlo, a bilo je i vrijeme da se to desi.
* * * * *
Autorka Linzi Mekgoi je profesorka sociologije i direktorka Centra za istraživanje ekonomske sociologije i inovacija na Univerzitetu u Eseksu. Autorka je knjige „Ne postoji besplatan poklon: Fondacija Gejts i cijena filantropije“.
