Radimo li bilo što po pitanju samouništenja?
Jesmo li spremni pred očima cijelog svijeta, pred očima sopstvene djece, roditelja, prijatelja, komšija, braće, sestara, rođaka, na koncu, pred očima svojih neprijatelja - prekinuti – pritisnuti okidač ili "zlatni gumb" pobjede međusobne ljubavi i poštovanja?! Jesmo li spremni reći svim nazadnim naumima, da izvinite na riječima, svi vi koji nas inkvizitorski spaljujete svakodnevno na lomačama svojih neznanja - "Fuck OFF više - dalje ruke od Crne Gore neznalice nijedne nalickane i otrcane.
Svjetlost do koje vam je stalo, ta vaša mala žbirovska, špijunska, birokratska, palanačka žarulja aparatčika, vi veliki majstori hipokrizije, i sve tako u krugu - preporučuje vas jedino kao vjernike bez vjere, velikodostojnike bez dostojanstva, spletkaroše zapleta bez kulminacije i raspleta, sjecikese i svojih i tuđih kesa, ulizice, ništarobe po mjeri političkih i društveno socijalnih rugoba i dežmekastih tzv. bonvivana u odijelima krojenim po mjeri orangutana - kao građane prvog reda po mjeri vlastitog trbuha, prezasićenosti i počinjenog nereda!
Ta nepravda, danas više nego ikad, upozorava - za sve buduće dane koji dolaze i prolaze
Koja crkva, koja vjera, koja nacija, kakva snaga duha, koji zvuk zvona, koja dirka klavira, koja žica gitare ili kakvo gudalo i koja melodija se čuje i ko je svira i izviše ovakvog redosljeda stvari stoje, koje bi trebalo baš u svjetlosti sve da nas spaja a ne na komadiće da nas razbija, razbacuje i reciklira?!
Koji ljudi, koja braća, u kojim gradovima, u kojem hramu, koja to vrsta propovijedi svjesno gura ljude u sunovrat i pogibiju?
I ko smo to mi, braćo i sestre, drugovi, kumovi, rođaci, komšije, došljaci - ko smo to mi i u što tada spadamo, ako dozvoljavamo ovakav redosljed i pozamašne nerede svih stvari, koji i najmanji povjetarac može da rastura i zavara, dok nas bure šibaju strašne?!
Koja to, na koncu, partija više svijetla, na kraju svih tunela naših mogućih stradanja i posrnuća, juče, danas i zauvijek treba da stoji?! Što se to dogodilo sa nama, pa smo pustili da nam svako drugi kapu kroji?!
I ko su ti ljudi?! Odakle su došli? Otkud im pravo da non stop galame i viču?! Da nam prevrću puteve i grobove tišine naših đedova i baka, i naših očeva i majki, sinova i kćeri ove zemlje poriču?!
Onih sinova i kćeri, onoga jednoga sina, od oca svih i svega, one svjetlosti, one energije, onoga okidača istine o nama, one struje među nama od vajkada - od kad je i Crnogorca i maloga Muja, Mija, Selme, Hrvoja i Alije i zar su važne, dođavola, sve međuljudske provalije?
I zar ide dotle, da u jednome Bogu, u jednoj crkvi u jedinoj Crnoj Gori, prvoj od svih među jednakima - Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, umjesto na rijeci ćuprije, uporno biramo proklete avlije?!
"Što zna bez da gine Crna Gora mala? Na zaokretu, na putu ka nadi, tvoja zvijezda sija i ubija!" - kaza Ratko Vujošević u vanvremenskoj i pravoj apoteozi, ali Crnoj Gori i u pjesmi "Aurevoir Montenegro!"
Najveća nepravda u istoriji postojanja jednog naroda, okupljenog oko jednog ognjišta i duhovnog jezgra - pod svoje nebo, okupljenog oko jednog duhovnog centra, od kojeg su se razgranale sve druge duhovne potrebe svih drugih naroda i ljudi u Crnoj Gori, koji s pravom ne odustajahu od prava na postojanje upravo putem svoje različitosti ili drugosti i svoje drugačije vrste vjere u slobodu koja svojom slobodom ne narušava slobodu drugoga - učinjena je upravo prema Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi!
Ko smo to mi i u što spadamo, ako dozvoljavamo ovakav redosljed i pozamašne nerede
Ta nepravda, danas više nego ikad, upozorava - za sve buduće dane koji dolaze i prolaze brzinom svjetlosti i sve više štete crnogorskom jedinstvu, u bratu, u sestri, u vjeri, u kulturi, u izvjesnoj i skladnoj budućnosti, u nasmijanoj i srećnoj djeci, u boljem sjutra, u cijeloj Crnoj Gori kao jednom hramu, u koji se ide po utjehu a ne po kuku i motiku, ne po rascjep ličnosti i usljed nemogućnosti da ova mala velika zemlja svoje kreativne potencijale iskoristi na dobro i nauštrb svih nevolja koje se napumpavajui silom nasramotu žele trajno narušiti unutarnji duhovni reljef i duševni mir i "novi dan u hiljadu boja".
Ta nepravda, danas više nego ikad, upozorava - da nijedna zajednica, društvo, država, kao najznačajnija tvorevina nakon čovjeka koji je nastanjuje - ne može koračati bilo malim bilo krupnim, evropskim, svjetskim, civilizacijskim i svakim drugim koracima, ako je izbačena iz svojeg težišta. Ako je van temelja na kojima se temeljila vjekovima. Ako je decentralizovan njen duhovni centar.
„Osjećam kao da bih morao pisati nešto preko sebe samog, no to ne ide. To je stanjekulture i istorije mozga koje se ne da opisati" - Tomas Bernhard
No!
Ponoviću po hiljadu puta prokletstvo jedne rečenice, koja prati kao fatum, kao usud - suštinski utjelovljuje sve istine o pojavama i stvarima kao i tvorevinama poput crkve i države - poput svih stvari u životu: "Što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi?!" - Valtazar Bogišić 1888. godine!
Crna Gora mora ispraviti nepravdu!
Ispraviti nepravdu, kada je nakon prisajedinjenja i prinudne i prisilne asimilacije Crne Gore Srbiji u okviru nabildovane tvorevine, ispostaviće se, Srba, Hrvata i Slovenaca.
One kada nam je oduzet i izbačen iz centra naš duhovni integritet između 1918. i 1922. za vrijeme regenture Srbije unuka kralja Nikole, Aleksandra Karađorđevića, po sred političkog incesta, koji je protjerao svoga đeda van Crne Gore i koga su u Crnoj Gori, vjerovatno od milošte zvali - "Aca palikuća" - u vremenu kada je ukinuta "Autokefalnost i duhovna samostalnost Crnogorske pravoslavne Crkve i duhovno težište molitve i u Boga i u ljude (i neljude) svih Crnogoraca svih vjera i nacija!"
Ovaj istorijski i duhovni genocid nad crnogorskim manastirima i crkvama, relikvijama - vjernicima - koji su pohađali sve ispite iz života, vjekovima unazad, krećući upravo ispred Cetinjskog manastira, i mnogo drugih velikih i manjih duhovnih i vjerskih objekata opasanih grobovima naših mrtvih predaka, jeste naša svjetovna, svjesna i savjesna potreba da ispravimo sopstvene grijehe, da vratimo sebe sebi, da se duhovno vratimo tamo odakle smo i počeli, iz svoga vlastitoga centra, što bi bio prirodan slijed događaja i višedecenijsko oslobađanje od tragičke krivice svojih predaka od 1918. do 1922. do danas!
Jer, što se grbo rodi u vremenu – vrijeme, ipak, ispravi! Jer, vrijeme je majstorsko rešeto!
Nastaviće se...
