Kada vam predsjednik susjedne države Srbije, na teritoriji vaše države Bosne i Hercegovine kaže kako neće dozvoliti bošnjačkim političarima da nas ponižavaju i udaraju kao džak, dodavši “odgovorit ćemo”, kako to da shvatite? A još ako znate da je taj političar onomad tražio smrt sto Muslimana za jednog Srbina, a negdje u isto vrijeme viđen je i na snajperskim položajima poviše Sarajeva s nečim što i nije bio kišobran, kako to da shvatite? I kako da shvatite čovjeka kojem je ratni zločinac Vojislav Šešelj ideološki otac, a Karadžić i Mladić vojno-politički uzori? Kako da shvatite čovjeka koji je u BiH došao iz Srbije, pune bijesa prema njemu i njegovoj vladavini, da Bosancima i Hercegovcima prijeti i drži bukvicu?
Prebacivanje krize u tuđe dvorište
Kako da shvatite Aleksandra Vučića, tog patetičnog balkanskog demijurga, koji koristi svaki mogući način, svaku nišu, svaki trenutak u vremenu da zamuti ionako mutne balkanske vode i da polusuptilnim prijetnjama pokuša poniziti državu na čijem se tlu nalazi, slaveći nepostojeći, antiustavni inat-praznik entiteta, koji od ove godine slavi srbijanski Dan državnosti kao svoj? O entitetu, njegovom patronu i neustavnosti – nešto kasnije.
Da se vratim na Vučića. Zašto je on jučer i danas špartao po Banjaluci, umjesto da je u svojoj državi, čiji je, usput budi rečeno, predsjednik, slavi Dan državnosti? Zašto, predsjedniče Aleksandre Vučiću, nisi bio u Kragujevcu, Kraljevu, Valjevu, Obrenovcu? Zašto nisi bio bilo gdje u Srbiji – ako znaš gdje su joj granice? A te granice nisu ni u Karlobagu, ni u Ogulinu, ni u Karlovcu, ni u Virovitici. Zanimljivo, gdje god je došla radikalska ruka, tamo više nema Srba, ali o tome drugi put.
Nego, odista, zašto predsjednik Vučić nije proslavio Dan državnosti u svojoj državi?
Da se manemo retorike i pređemo na stvar. Tri su odgovora uzročno-posljedično vezana:
1. Toliko ga ne vole u njegovoj državi da nije imao gdje proslaviti njen praznik.
2. Potrebno mu je da dođe u BiH kako bi prebacio krizu u kojoj se našao u tuđe dvorište.
3. Odrađuje uslugu Miloradu Dodiku, koji će mu – potvrđeno je to – poslati autobuse sendvič-botova iz RS-a na subotnji miting u Sremskoj Mitrovici.
Kad se podvuče crta, stvar je jasna – Aleksandar Vučić je, uprkos ustavnoj zabrani isticanja simbola države Srbije (grba, himne i zastave), prekršio i ustav države domaćina i zaprijetio toj državi. A ta država je bila, jeste i bit će Bosna i Hercegovina, šta god Vučić kanio i/ili mislio o tome. Nadživjela je ona sve i svakoga, pa će i Vučića.
Ali za kraj sage o Vučiću u Banjaluci, koji prijeti da će “odgovoriti” bošnjačkim političarima, hajde na momenat zamislite, primjerice, Denisa Bećirovića ili Željka Komšića kako proslavljaju Prvi mart u centru Beograda i s bine u Sava Centru kažu kako će “odgovoriti” srbijanskim političarima. Ne možete? Znam, o tome se radi.
Dodik, red prijetnji, red nebuloza
Naravno, ovo je samo pola problema. Za drugu polovinu bio je zadužen Milorad Dodik, koji je, između ostalog, na jučerašnjem banjalučkom performansu pokušaja entiteta da bude država, kazao i ovo:
“Republika Srpska je zatečena i zarobljena u Bosni i Hercegovini. I Republika Srpska mora da povede svoj oslobodilački proces protiv BiH, jer u njoj nećemo završiti na dobar način…”
Manimo se svi pokušaja relativizacije i traženja dubljeg konteksta koga NEMA!
Dodik jasno i glasno poziva na pobunu kroz “oslobodilački proces”. Ko ima oči, uši i sivu moždanu masu između ušiju, sasvim sigurno će s dobrim razlogom iz memorije izvući govor ratnog zločinca Radovana Karadžića, koji je kazao, citiram:
“…put kojim vodite Bosnu i Hercegovinu je ista ona autostrada pakla i stradanja kojom su pošle Slovenija i Hrvatska. Nemojte misliti da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak, jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rat ovdje…”
(Iz Karadžićevog govora pred parlamentom Republike Bosne i Hercegovine 17. oktobra 1991. godine).
Prošlo je bezmalo 35 godina – etničko čišćenje, masovni zločini i genocid dođoše i (mislili smo) prođoše, ali prijetnje ostaše.
Kad ono biješe rođendan entiteta?
I na stranu sad što je Dodik lažno predstavio entitet kao državu, što je kazao da ne voli BiH, što je Engleze proglasio “zlotvorima” – velim, sve ovo na stranu, nego šta ćemo s pustim faktom da je Milorad Dodik sa svojom ekipom političkih gaulajtera promijenio datum ionako nepostojeće državnosti, za koji je notorni Nenad Stevandić kazao u martu 2019. da se datum rođenja Republike Srpske ne može mijenjati. Konkretnije:
“Da se dan proglašenja Republike Srpske desio na Bajram, mi bismo ga slavili na Bajram. Ali nije. On se desio 9. januara. To je kao rođendan. Rođeni ste tog i tog dana i tu sud ne pomaže”, rekao je Stevandić tada za “Nezavisne”.
Pa se pitam onako ljudski – kada je taj Dan državnosti entiteta Republika Srpska, koji niti je republika, a još manje država? Da li je to 9. januar, ili je to 17. oktobar, kada je Karadžić najavio svoj zločinački put, ili je to, po najnovijem, Sretenje – koje je samo po sebi novokomponovana srpska heroika? Kada je taj rođendan djeteta koje se odaziva na ime Republika Srpska, kada joj ni roditelji, ni savremenici, ni djeca ne znaju datum nastanka? Neko bi rekao – kakva republika, takav joj i rođendan. Pardon, rođendani.
Ima nešto bitnije
Ali ostavimo sve po strani: i Vučićeve hinjske provokacije i potrebu da se izveze kriza iz Srbije, ostavimo po strani i Dodikove prijetnje i nebulozne izjave – šta je odistinski cilj ovog nakaradnog performansa u dvorani “Borik”, po kojoj su onomad suvereno gazili najbolji rukometaši svijeta s Abazom Arslanagićem i najbolji bokseri svijeta pod rukavicama šampiona Ante Josipovića i Marjana Beneša?
Onomad “Borik“ na ponos Banjaluke, a danas “ovo“ na sramotu…
Ostaće zapisano, ako to iko ikada bude čitao, da je pod sloganom “Sabornost i ponos” u Banjaluci održana nekakva svečana akademija kojom je počelo dvodnevno obilježavanje Sretenja – Dana državnosti Republike Srbije i novog, a opet neustavnog, Dana državnosti entiteta Republika Srpska, koji se lažno predstavlja jer niti je država, niti je republika.
Ne odgovorih vam ja na pitanje – šta je ovo bilo u Banjaluci?
Pokušaj državnog udara s elementima poziva na oružanu pobunu.
Kome ovo nije jasno ili ima umanjene kongitivne sposobnosti ili mu je sve jasno, samo ne želi otvoriti oči pred realnošću.
E da, Banjaluka odavno nije grad olimpijskih šampiona i svjetskih prvaka. Banjaluka je od nekadašnjeg grada postala kasabica srpskog sveta, samo se trudi da bude tako i gruntovno zavedena.
Samo…
Samo dok je Bosanaca i Hercegovaca, dok je Bosne i Hercegovine, ćorav vam posao Vučiću i Dodiče!
