Piše: Danilo BURZAN
Sport je potonjih mjeseci veoma omiljena tema u Crnoj Gori, sportisti su nam, tokom ove godine, priredili mnoga zadovoljstva svojim uspjesima i vrhunskim rezultatima. Sred tog oduševljenja, radosti i ponosa tim crnogorskim sportistima, pada mi na pamet (bojim se - jeretička?) misao da se pozabavim jednom više nego kontraverznom temom, koja – siguran sam – kod čitalaca neće naići na ravnodušnost, a može, makar, izazvati zanimljivu polemiku.
Iako ova tema nije nova, ovđe pokušavam da joj priđem iz jednog sasvim novoga ugla, prije svega ne bih li, makar, izazvao dijalog o tome.
Kupoprodajni sportski ugovori: Nedavno je završen takozvani ljetnji prelazni rok za fudbalere, tokom kojega se - u skladu sa zvaničnim propisima međunarodnih i državnih asocijacija - omogućava da klubovi kupe fudbalera koji im nedostaje, ili se procjenjuje da im je neophodan za ostvarivanje planiranih rezultata.
Mediji su izvještavali o milionima i desetinama miliona eura koji se vrte od kluba, do kluba, odnosno plaćaju kupljeni igrači. Bili smo u prilici i da saznamo da se ta trgovina ostvaruje i bez saglasnosti pojedinih od transferovanih fudbalera. Drugim riječima, reklo bi se da se (makar u nekim slučajevima) igrači tretiraju kao i svaka druga roba, da ne kažem - robovi.
Znam, poštovani čitaoče, da će se neki od vas odmah usprotiviti ovakvom gledanju na fudbalske (i druge sportske) transfere. Međutim, u svrhu nastojanja da opravdam ovakvu javnu prezentaciju svojega razmišljanja, podśetiću vas na jedan ovdašnji primjer. Podgorički fudbalski prvoligaš, naime, suspendovao je (prošle godine) svojega igrača - koji je do tada čak bio kapiten tima! - zato što nije prihvatio da u prelaznome roku bude prodat drugom klubu, u jednoj drugoj državi. Nikad niko nije javno ni pokušao da toga mladića zaštiti, a kamo li da načne ovu temu iz jednoga novog, ovakvoga ugla! (Ime toga fudbalera nije bitno, mada ljubitelji sporta znaju o kome je riječ - radi se o principima i pogledu na nužnost zaštite sportista, odnosno nekih njihovih osnovnih ljudskih prava!)
Trgovina ljudima: Nastaviću sa tri pitanja: Zašto se trgovina vrhunskim sportistima, bez njihove saglasnosti, niđe (još) ne podvodi pod kršenje osnovnih ljudskih prava? Zašto se takva praksa ne smatra trgovinom ljudima, koja je, inače, krivično djelo, dakle - zabranjena i kažnjiva? Zašto brojne NVO i druge asocijacije koje se bave zaštitom ljudskih prava, nikada i ne spominju, a kamo li istražuju i razmatraju, rasprostranjenu i otvorenu trgovinu vrhunskim sportistima – naglašavam: bez njihove saglasnosti?
Ukazujem da Univerzalna deklaracija Ujedinjenih nacija o ljudskim pravima, koja štiti temeljna ljudska prava, odnosno dostojanstvo i vrijednost čovjekove ličnosti, uz brojne druge odredbe, u članu 20, tačka 2, kaže i ovo: “Niko se ne može primorati da pripada nekom udruženju”…
Ako ima primjera da fudbaleri bivaju prodati drugom klubu bez njihove želje, zar to nije “primoravanje da pripada nekon (drugom) udruženju”?
U jednom udžbeniku sam našao formulaciju da je krivično djelo „trgovine ljudima“ veoma kompleksno, a da njegova suština može biti definisana: “…u zabrani i kažnjavanju svih oblika eksploatacije ljudi uz primjenu sile, prijetnje, ili drugih ponašanja kojima se određena osoba stavlja u odnos zavisnosti, ili pod totalnu kontrolu… tako da je prinuđena da radi, ili čini nešto što ne želi, niti je za to što čini odgovarajuće plaćena”.
Bez obzira što ni u jednoj od citiranih odredbi nije lako naći pravu potvrdu koja implicite meni daje za pravo što pokrećem ovu temu, mislim da se pažljivim čitanjem, a posebno saznanjem iz prakse o kojoj je ovđe riječ, može govoriti o kršenju osnovnih ljudskih prava.
Minimum onoga što bi, kako se meni čini, trebalo da bude rezultat analiziranja prakse trgovine fudbalerima (i drugim vrhunskim sportistima, naravno) jeste potreba da se pretresu postojeći propisi i praksa, odnosno onemogući kršenje osnovnih ljudskih prava tih sportista.
P. S. Možda u rečenome nijesam u pravu, ali ponovo molim čitaoce da imaju u vidu da u ovom tekstu sportska dimenzija priče nije suštinska, već ukazivanje na moguće kršenje nekih temeljnih ljudskih prava sportista!
