O tome najbolje govore informacije o stanju u obrazovanju, na osnovu kojih se da zaključiti da je broj učenika na seoskom području desetkovan u odnosu na neka minula vremena. U pet osnovnih seoskih škola na području opštine Berana prošle školske godine nalazilo se samo 28 prvaka. Nastavu u šekularskoj osnovnoj školi pohađalo je svega 30 đaka, od čega samo jedan prvak, iako je prije pet decenija ova obrazovna ustanova brojala oko 400 učenika. Osmogodišnja škola koja je brojala jednog prvaka je i ona u beranskom selu Štitari. Nastavu u ovoj ustanovi pohađala su ukupno 23 đaka, dok je taj broj prije tri decenije bio oko 150. Osnovna škola u Lubnicama, koja je udaljena od Berana svega desetak kilometara, od nekadašnjih 500 đaka svedena je na 23 učenika, od kojih je tri prvaka.
Predsjednik Mjesne zajednice Lubnice, koja obuhvata pet sela, Miloš Raković ističe da se stanje po pitanju broja učenika iz godine u godinu pogoršava.
"Pred činjenicom da svim seoskim školama prijeti zatvaranje neko bi dobro trebalo da se pozamisli. Pogubno je što niko od nadležnih svih ovih godina nije na valjan način sagledao ovu problematiku i ponudio rješenje za spas naših sela. Poslije svega bojim se da je svako rješenje zakasnilo, jer ko jednom ode sa ovih područja teško se vraća", naglasio je Raković.
Uočljivo je da su u brojnim selima, zbog nedostatka učenika, škole odavno zatvorene, a da one koje još uvijek rade broje svega po nekoliko prvaka. Takođe, mnoštvo porušenih školskih zgrada na ruralnom području sjevernog regiona svjedoči da pojedina sela ostaju pusta. Između ostalih, ključ je stavljen i u vrata četvororazredne osnovne škole u beranskom selu Kaludra, koja je je 1972. godine brojala 105 đaka. Opšta ocjena mještana je da su nedostatak razvojne strategije, nebriga o mladima i maćehinski odnos države prema sjeveru Crne Gore jedan od glavnih uzročnika što je došlo do opadanja broja učenika i zatvaranja pojedinih škola.
"Škole na području naših sela su sve praznije, jer narod, zbog niza otežavajućih okolnosti, masovno napušta zavičaj. Zato narod s pravom u šali govori da su se naši đaci preselili u Podgoricu i na primorje. Poslije svega dobija se utisak da je ovo bila nečija namjera da se iseli sjever Crne Gore", naglasio je Mićo Ralević predsjednik Mjesne zajednice Kaludra.
Škola u JošaniciDa u andrijevičkim selima ima sve manje naroda svjedoči i zatvorena i oronula zgrada nekadašnje četvororazredne škole u potkomovskom selu Jošanica. Ova škola je, kao područno odjeljenje Osnovne škole "Milić Keljanović" iz Konjuha, zbog nedostatka učenika, prestala sa radom 2010. godine, nakon čega je prepuštena konstantnom propadanju.
"Radio sam kao učitelj u Jošanici više od 30 godina. Tu sam, kao mještanin, zaradio i penziju i dobro se sjećam kada su naša sela bila puna naroda. Ova škola je nekada brojala i do 60 učenika, a matična u Konjusima i do 300. Bila su to vremena kad je svaka kuća ovdje brojala po desetak članova. Poslije svega ostali smo bez neke realne nade da za ove krajeve dolaze bolji dani", naveo je mještanin i nekadašnji učitelj u školi u Jošanici Tomislav Fatić.
Ćirić: Država nije uradila ništa da mlade zadrži na selu
I u klupama osnovne škole "Milić Keljanović u andrijevičkom selu Konjuhe, od ukupno 33 učenika, tokom minule školske godine nalazio se svega jedan đak prvog razreda. Područna odjeljenja ove škole u selima Kuti, Cecuni i Jošanica su odavno zatvorena, iako je u svakom od njih nekada bilo i po 50 đaka.
"U našim selima ostala su da žive uglavnom staračka domaćinstva. To ukazuje da država i društvo u cjelini nijesu preduzimali ništa u pravcu otvaranja radnih mjesta i unapređivanja uslova za život, a samim tim i zadržavanja mladih na ovim prostorima", ističe Vera Ćirić predsjednica Mjesne zajednice Konjuhe.
