Advokatica Maja Zeković dostavila je ocjenu dokaza Specijalnog tužilaštva protiv njenog branjenika Petra Lazovića. Podsjetimo, on se tereti za pripadnost kavačkom klanu, zloupotrebu položaja, šverc droge i oružja, ali i torturu.
Ocjenu advokatice Zeković objavljujemo integralno:
“Najprije bih ukazala na nedostatnost i propuste konkretnog optuženja ali i konteksta koji je u novijoj praksi suda, nažalost postao manir, a to je davanje značaja pravno nevaljanim dokazima i prihvatanje istih u fazi kad bi morali biti odbačeni.
No ono na što se ovdje, poštujući vrijeme i interes okrivljenih, a trebalo bi i svih ostalih učesnika postupka, mora obratiti posebna pažnja, jeste upravo faktor vremena u postupanju, naročito u hitnim predmetima.
Pa tako podsjećam da u smislu odredbe člana 15 Zakonika o krivičnom postupku okrivljeni ima pravo da u najkraćem roku bude izveden pred sud i da mu bude suđeno bez odlaganja.
Dalje, sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju licima koja učestvuju u postupku. Takodje, u smislu člana 16 ZKP-a sud je dužan da strankama i braniocu obezbijedi jednake uslove u pogledu predlaganja dokaza i pristupa dokazima i njihovom izvođenju.
Dakle, odredbe su veoma jednostavne, jasne i precizne, samo ih treba poštovati i primjenjivati, jer u suprotnom se zalazi u zonu odgovornosti. Naime, zbog slijeda događaja u postupku ispitivanja ove otpužnice, kao i akta SDT-a od 9.11.2023. kojim državni tuzilac odbija da postupi po zahtjevu suda da omogući “čitanje dokaza” (navodnih) koji se nalaze u prilogu optužnice, nazivajući pogrešno i netačno okrivljene koji su stranka u postupku “trećim licima”, dužnost mi je da ukažem da je upravo zbog toga i došlo do značajnog odugovlačenja postupka kontrole ove optužnice, a samim tim i povrede prava okrivljenih.
Ne može se izbjeći utisak da je i pored legitimnog očekivanja odbrane da će nadležno tužilaštvo postupiti po zahtjevu suda i staviti odbrani na uvid traženi materijal, ipak u sveukupnoj atmosferi stvorenoj u laičkoj javnosti, a posljedično i u pravosudnoj zbog stvaranja neopravdanog i nezakonitog uticaja na istu, u formi jasno izraženih stavova određenih krugova u pravcu djelovanja u odnosu na konkretne predmete i okrivljene, ipak bilo jasno da tužilaštvo neće postupiti po zakonu niti uvažiti interese samog postupka.
Takođe je više nego jasno da nadležno tužilaštvo i nema traženi materijal u propisanom obliku i formi ali da na ovakvim optuženjima insistira, što očigledno prolazi i kod suda.
Upravo zakonska regulativa zbog ovako mogućih zloupotreba i postoji, da ispravi deformitete ljudskog ponašanja u norme civilizovanog postupanja, budući da norme postoje da bi se poštovale.
Međutim, to ipak ne znači da se ta pravila odnose samo na okrivljene u odnosu na koje se vodi postupak, niti da je nama ostalim učesnicima u postupku dato pravo da urušavamo zakon. Naprotiv, i naše postupanje je i te kako normirano i podložno sankcionisanju, i određena su nam kako prava tako i obaveze. S tim što se podrazumijeva, da mi, mislim na tužioca, sud i kvalifikovanu odbranu, budemo reprezent poštovanja pravnog poretka, dok se ovdje ipak svjedoči kršenju zakona upravo od strane tužioca i suda kao najpozvanijih u sudnici na najdosljedniju primjenu zakona, kao i svih obavezujućih načela postupka.
Sa žaljenjem moram istaći da je u odnosu na mog branjenika zakazao sistem te da su njegova prava do kraja urušena na više načina.
Kad ovo kažem najprije mislim na očigledno sistemski tolerisanu kompromitaciju navodnog dokaznog materijala u odnosu na njega, koji je plasiran određenim medijskim strukturama i distribuira se u nastavcima praktično svakodnevno, bez ikakve, a kamoli valjane reakcije bilo kog nadležnog državnog organa u pravcu ispitivanja kako i zašto se u Crnoj Gori danas promoviše i praktično legitimiše progon jednog čovjeka i njegove porodice, nezapamćen u medijskoj istoriji i stvara neprimjeren pritisak na postupajuće organe u pravcu onemogućavanja elementarnih procesnih mogućnosti ovom čovjeku, među prvima, odbranu sa slobode.
S tim u vezi dužnost mi je da sudu skrenem pažnju na pravni okvir saradnje Crne Gore sa Evropskom policijskom kancelarijom (EUROPOL) izražen kroz ratifikovani Sporazum o operativnoj i strateškoj saradnji, koji je dakako bio jedan od instrumenata u postupanju i aktivnoj borbi protiv djelovanja organizovanih kriminalnih grupa u okviru radnih aktivnosti mog branjenika.
Više nego jasno da nadležno tužilaštvo i nema traženi materijal u propisanom obliku i formi ali na ovakvim optuženjima insistira
I nikada ta saradnja nije dovedena u pitanje niti je obustavljena razmjena informacija u vrijeme kada su se poštovale procedure i pravila postupanja predviđena između ostalog i ovim Sporazumom.
Nikada ranije od uspostavljanja saradnje kažem, preciznije od 2015. godine, sve do pokretanja postupka upravo u odnosu na mog branjenika, kada su na njegovu očiglednu štetu, ali i štetu cjelokupnog sistema i države Crne Gore kao kredibilnog partnera višestruko prekršene odredbe ovog Sporazuma, koji kako djeluje niko od aktuelnih aktera ne čita niti primjenjuje.
Ovdje najprije mislim na član 10 konkretnog Sporazuma koji predviđa da se zahtjevi za javni pristup informacijama koje su dostavljene na osnovu ovog sporazuma dostavljaju u najkraćem mogućem roku ugovornoj strani koja je poslala informacije kako bi ista dala mišljenje o tome. Te informacije se ne objavljuju u slučaju da se tome protivi ugovorna strana koja je poslala informacije.
Takođe, članom 12 je propisan način korišćenja informacija pa se iste mogu koristiti samo u svrhu zbog koje su poslate i ugovorne strane moraju poštovati bilo koje ograničenje njihove upotrebe, brisanje ili uništavanje, uključujući moguća ograničenja pristupa u opštem ili posebnom smislu. Upotrebu informacija za svrhu različitu od one zbog kojih su informacije poslate mora odobriti ugovorna strana koja je poslala informacije.
Kada se navedeno dovede u vezu sa članom 19 Sporazuma koji propisuje povjerljivost informacija te između ostalog obavezu osiguravanje da pristup i posjedovanje informacija budu ograničeni na ona lica koja zbog svojih zaduženja ili obaveza treba da budu upoznata sa tim informacijama ili da rukuju sa njima i da bez pisane saglasnosti pošiljaoca ne koristi ili dozvoljava upotrebu klasifikovanih informacija koje su predmet ovog sporazuma, jasno je do koje mjere je sistem zakazao u slučaju okrivljenog Petra Lazovića.
Ovo naročito pri činjenici da je samo do kraja oktobra 2023.godine objavljenjo preko 2.400 medijskih članaka negativne konotacije i to u jednom medijskom glasilu, koji navjećim dijelom sadrže navodno ove informacije, koje odbrani nisu dostupne na traženi i propisani način u adekvatnom i valjanom formatu, zbog čega je reagovao i francuski Apelacioni sud, a crnogorski nadležni organi na nesreću svih nas i dalje ćute.
Ova činjenica više nego očigledno dovoljno govori sama za sebe, da crnogorsko pravosuđe ne samo da ne obezbjeđuje elementarnu jednakost građana pred zakonom, već naprotiv vrši sistemski progon jedne osobe i jedne porodice. U kontekstu urušavanja načela jednakosti građana pred zakonom od strane tužilaštva, ukazaću sudu i na veoma indikativan dokaz iz predmetnih spisa, a to je iskaz svjedoka aktuelnog tužioca u SDT-u Vukasa Radonjića.
Konačno, a u smislu navedenog, budući da u odnosu na mog branjenika Petra Lazovića ne postoji niti jedan, pa ni indikativan dokaz da je izvršio bilo koje krivično djelo, čak ni na nivou osnova sumnje, to kao i moje kolege predlažem da sud obustavi postupak u odnosu na njega, shodno odredbi čl.294 ZKP-a.
