Kada se prošle sedmice pročula vijest da jedna od najvećih kompanija u oblasti nekretnina ima probleme ogromnih razmjera skoro cijeli svijet strahovao je od ponavljanja kobnog scenarija iz 2008. Dešavanja u građevinskom gigantu Evergrande ogolila su neke od razloga zbog kojih se tadašnji krah i desio, a uz naglasak na ne uvijek suprotstavljene, već na suprotnim osnovama zasnovane sisteme, greške koje drugi prave djelovale su još više zabrinjavajuće u odnosu na dešavanja u Kini.
Na površinu je isplivala pogrešnost zaključaka stvorenih iz očekivanja da će baš svi zauvijek imati iste probleme unutar sistema u kojem špekulacije u drugi plan stavljaju realna privredna kretanja.
U najnovijem primjeru to nije bio slučaj upravo zbog toga što se značaj nekretnina u kineskoj ekonomiji gotovo izjednačava sa značajem investicija, iskazan upravo kroz njihovo učešće vrijednosti u bruto domaćem proizvodu.
Sistem koji sa aspekta bilo koje evropske ekonomije uvijek djeluje konfuzno odlikuje se i lokalnim samoupravama čija ukupna zaduženost dostiže hiljade milijardi, pa je prodaja nekretnina jedan od najpouzdanijih načina akumuliranja sredstava za otplatu duga, zbog čega svaka drastična promjena predstavlja ogroman rizik.
Ovo karakteriše poseban oblik kreditiranja privrede u sistemu zasnovanom na monetizaciji zemljišnih resursa kroz povećanje cijena imovine. Vrijednost imovine koja se stvara na ovaj način kroz nastanak kreditnog impulsa, a koja se koristi za finansiranje kredita raste određenom dinamikom koja se ne poklapa sa dinamikom rasta tokova koji podržavaju ovu vrijednost. Na ovaj način cijena imovine se povećava kako bi se obezbijedila solventnost, no na kraju kroz ovaj niz aktivnosti nastaje Poncijeva šema.
Na površinu je isplivala pogrešnost zaključaka stvorenih iz očekivanja da će baš svi zauvijek imati iste probleme unutar sistema u kojem špekulacije u drugi plan stavljaju realna privredna kretanja
Sistem postaje neodrživ u trenutku gubljenja proporcionalnosti finansijskog i ekonomskog, s jedne i efekata ponude s druge strane. Riječ je o još jednom ograničenju stimulisanih sistema, vođenih zaduživanjem iz kojeg nastaje problem prekomjerne podrške i nezdravih kredita pomoću kojih se kompenzuje manjak solventnosti.
Usložnjavanje problematike Evergrandea hronološki se poklapalo sa promjenom odnosa države i vlasti prema kontroli onoga što je nazvano neurednim širenjem kapitala naspram velikih tehnoloških grupa, industrije nekretnina i drugih sektora.
Nakon što su kineske vlasti insistirale na povećanju poreza na nekretnine i slabljenju veoma snažne uloge posrednika u trgovanju sistem je napravio prvi korak u napuštanju razarajuće prakse koja je godinama obesmišljavala nekretnine i umjesto mjesta za življenje od njih stvorila špekulantsko oruđe.
Vjerovatno bi i struktura vlasništva u Evergrandeovim objektima pokazala da se tek mali dio kupaca opredjeljuje za življenje u poređenju sa brojem onih koje takve nekretnine kupuju kao statusni simbol ili da bi ga u budućnosti preprodale po višoj cijeni.
Ovakav pristup ima mnogo šire implikacije od čisto ekonomskih, ma koja država bila u pitanju, a ovaj slučaj samo je primjer države koja je rivalstvo sa SAD gradila preuzimanjem pojedinih principa iz njihove percepcije rasta, ali i znala da pošalje signal da je te principe koristila, ali ne i slijedila.
Potez koji je povučen da bi ovo moglo da se dogodi predstavlja važan signal za sva druga tržišta na kojima su karakteristike kockanja primijenjene na upravljanje stanovima, zemljom i brojnim elementima iz luksuznog segmenta koje najvjerovatnije nikada niko ne bi mogao da koristi.
Evergrande ne samo da nije bio uzrok nove globalne finansijske krize, već je na njegovom primjeru ostatku svijeta poslata lekcija iz budućnosti – ona kojom se obraća iz svijeta u kojem nema precijenjene imovine koja ne ostvaruje svrhu.
* * * * *
Engleska verzija ovog članka dostupna je ovdje.
