Kruzeri su počeli da pristižu u Bokokotorski zaliv još sedamdesetih godina prošloga vijeka, ali se na njih gledalo kao na rijetku atrakciju vrijednu fotografisanja.
Međutim, početkom ovog vijeka njihov sve veći broj pobudio je mnogo više interesovanja, naročito poslije referenduma, a posebno kad je obnovljena i postala operativnažičara od Starog grada Dubrovnika do Srđa, koja je izgrađena još 1969. godine, ali je srušena u toku napada na Dubrovnik.
Slična ideja o izgradnji žičare do vrhatvrđave San Đovani u Kotoru pojavili se i kod nas, sa jasnom orijentacijom na turiste sa kruzera, kao ciljnom grupom i polaznom stanicom u Škaljarima. Nešto kasnije tadašnji predsjednik Filip Vujanović proširio je tu ideju na izgradnju žičare sve do Cetinja, pod nazivom: Cetinje grad na moru. Angažovana je i firma iz Austrije i počeo se pripremati tender.
Međutim,UNESKO je odbio lokaciju u Škaljarima zbog blizine trase uz same bedeme.
Ja sam imao prilike da razgovaram o tom projektu saglavnim inženjerom iz Austrije. Složili smo se da je moguće zadovoljiti zahtjeve UNESKO-apostavljanjem podzemnog lifta do vrha bedema, zahvaljujući postojanju velike uvale pozadi bedema,prema Lovćenu.
Objavio sam opširan tekst 2007. godine u kojem sam pokušao da objedinim moje tehničko iskustvo na sličnim projektima, saznanjem i utiscima sa puta oko svijeta brodom “Kvin Meri” te iste godine i da to povezem sa projektom žičare u Kotoru.
Za mene, poslije Cetinja, crnogorski grad koji mi je najbliži srcu je Kotor. Crnogorci su se vjekovima preko njega otiskivali se u svijet, a kroz Boku smo postalineodvojivi dio mediteranske kulture i civilizacije. Uz to sam u Kotoru službovao jedno vrijeme: peo se na bedeme,Vrmac i starimputem do Krsca i mnogo toga što se danas raspravlja i polemiše o Kotoru svojevremeno lično doživljavao.
Prolazom brodom kroz Verige, kada vas kao stražari dočekaju dva izuzetna ostrva poslije čega se ukaže akvatorij kotorskog zaliva, Stari Grad sa bedemimam i naherene lovćenske litice kao da dotiču nebo. To je jedinstvenpogled i prosto se nameće želja da tu scenu vidite odozgo sa vrhova bedema i Lovćena da bi utisak bio cjelovit.
Sama činjenica da nam već desetinama godina dolaze praktično na prag od kuće turisti visoke platežne moći da se dive našim prirodnim ljepotama, a mi ne znamo što da radimo sa takvim gostima, sem da prebrojavamo i objavljujemo koliko je brodova i turista pristiglo i da im sitnosopstveničkim mentalitetom očoplimo po neki euro za boravišnu taksu.
Često sam se pitao da li mi uopšte znamo što imamo. U drugim zemljama ulažu ogromna sredstva na reklame da bi privukli što više gostiju. Polovina ostrva na Karibima, neka veća od Crne Gore, praktično žive od prihodasa tih kruzera. Na svom krstarenju sa brodom “Kvin Meri” u toku 80 dana pristali smo u 20 gradova i u svakom imali izbor za izlete ili druge programe od kojih nijedan nije imao cijenu ispod 100 dolara po osobi.
A mi smo tako lako odbacili tih stotne hiljada, ako ne i milione turista sa kruzera koji, da to naglasim, dolaze bez kola, što je posebno važno za Kotor, koji prosto vapi za prostorom. Umjesto lifta do San Đovani izabrana je žičara, čija je početna stanica u Dubu, koji je udaljen blizu 10 kilometara od pristaništa. Bez javne rasprave ređali su se tenderi i koncesije sa raznim firmama više od 15 godina i gubilo vrijeme u političkim igrama i izmotavanju.
Mislim da je naš glavni problem što većina političara nema blage veze niti razumiju tu tijesnu vezu i međuzavisnost različitih projekata i sistema u urbanom društvu, već samo gledaju kako će nešto zdipiti na brzinu “a da narod ne ulazi u tehničke detalje” kako nam je to saopštio Abazović, taj arhiskot i grobar crnogorske istorije, samo da bijavno pred kamerama prekinuo crvenu vrpcu i zapisao politički poen. To je postalo kao neka kolektivna paranoja, koja im se očitava na licu i gestovima.
Nastavio sam da pišem da je za Kotor najbolja, a možda i jedina perspektiva da odmah priđe izgradnji zaobilaznice, koja je, da naglasim, bila u projektu Južni Jadran još šezdesetih godina prošloga vijeka, kojeg su finansirale UN u kojem je bio akcenat na visoku turizam. Plan kojega smo mi tako svojski i po naški raskupusali i prije nego je završen i otvorili širom vrata divljoj gradnji, pa ni dan danas ne znamo što da radimo sa tim brojnim nezakonito izgrađenih objekata.
Riva se u Kotoru mora potpuno osloboditi bilo kakvog saobraćaja i parkiranja, sem kola hitne pomoći i vatrogasaca. Nikakvo podešavanje semafora ne pomaže nitipreusmjeravanje ulica. To je medicina samo do sljedećih izbora kad se tone u još više probleme. Zar već nije raspisan tender za zaobilaznicu u Podgoricu, a niđe problem saobraćaja nije tako od životne važnosti kao u Kotoru. Još jedan dokaz o neskladu i nedostatku koordinacije u vladinoj politici.
Tunel Sozinaje 4,189 metara dug, a koštao je 70 miliona prije 20 godina. Tunelski dio zaobilaznice u Kotoru bio bi oko 1.000 metara što znači cijena kao novo izgrađene žičare.
U mojem pisanju bilo je dovoljno detalja iz kojih se vidi da bi realizacijom takvog projekta turista sa kruzera mogao stići na vrh bedema i do Kuka, za manje od pola sata, bez da se podiže sa kolica. To bi bila velika prednost za brojne turiste u poodmaklim godina, a takvih je znatan broj na kruzerima.
Kao što sam naveo, u zaleđu kotorskih bedema, postoji uvala napuštenog sela Špiljari, đe bi lift izlazio iz zemlje. Bez te uvale moja ideja o zičari ne bi bila moguća. Sa platforme koja bi se formirala od šuta stvorena bušotinom išlo bi se sistemom za prevoz na strmim usponima tzv. kosom željeznicom, slično onoj u Zagrebu od glavne ulice Ilice do Gornjeg grada, a sa suprotno strane sa istog platoa bila bi polazna stanicaza žicaru do Kuka, sa jednim ili najviše dva stubai kabinama za 40-50 osoba kao što je to u Dubrovniku do Srđa.
Sve je međusobno usklađeno i praktično ništa ne zavisi od lokalnog saobraćaja, a istovremeno skriveno od pogleda i vjerovatno prihvatljvo za UNESKO. Imati turiste sa kruzera, pored ostalih prednostije i to da se unaprijed tačno zna kad dolazi i đe žele da idu. A oni koji dolaze od Cetinja ne bi završili u Dub da čekaju na autobus da ih odvede do sljedeće destinacije bilo to Kotor ili Tivat, već bi ih lift doveo pred Svetog Tripuna.
Za skeptike, bušenje u blizini bedema navelo bi ih da smo još 1974. u samom vrhu Lovćena izbušili tunel koji je preživio zemljotres 1979. bez ijedne pukotine.
Kotorski bedemi su dva puta duži od dubrovačkih, ali je staro jezgro Dubrovnika potpuno okruženoveoma dobro očuvanim zidinama koje su pogodne za obilaznu šetnju oko grada, što je jedna od glavnih atrakcija grada.
Međutim, kotorske zidine mogu da konkurišudubrovačkim na razne načine, posebno svjetlosnim efektima noću, đe zbog konfiguracije terena postoje velike artisičke mogućnosti za spektakle.
Mada je bilo jasno da će svake godine dolaziti sve više kruzera, jer se godišnje u svijetu gradi na desetne novih brodova, Vlada je ipak odbacila orijentaciju na kruzere kao ciljne grupe.
A da ironija bude veća, sad kad je završena žičara do Kuka i postala operativna, promijenili su mišljenje i sad traže rješenje kako turiste sa kruzera autobusima dovesti do Duba. Za takve kaže: prvo pucaju pa onda nišane. Iskrcavanjem hiljadeturistasa broda i ukrcavanje u autobuse stvorilo bi na rivi haos, a onda već zakrčenim saobraćajem probijali bi se prema Dubu, a jednako bi bilo i u povratku, uz pretpostavku da ih u Dubu već čekaju autobusi. Tako bi im se moglo desiti da se čitav izlet svede na nekoliko napravljenih snimaka sa Kuka.
Sa snimaka iz gondola koji su se pojavili u medijima, vidljiv je samo dio pristaništa, ali ne Stari grad, a pogotovo ne bedemi. Dakle, ono što je najvažnije ostaje nevidljivo. Očito je onima koji su određivali trasu žičare jedini cilj bio pogled sa Kuka na zaliv. Niko naravno ne spori ljepotu tog dramatičnog pogleda, ali UNESKO se nije rukovodioonim što je stvorila priroda, koliko sa onim što je stvorila ljudska ruka. Stari dio grada i bedemi sa bliskim okruženjem u vizuelnom krugu, ane čitav zaliv.
Iz podataka o već izgrađenoj žičari vidi se da je od Duba do Kuka bilo potrebno 20čeličnih stubova na dužini od 4.130 metara i visinskoj razlici od 1,316 meara. Na osnovu tih podataka može se doći do približnog broja stubova na ostale dvije, neizgrađene dionice.
Tako za dionicu Kuk-Ivanova korita dužine 3,517 metara, a gotovo zanemarljive visinske razlike biće potrebno vjerovatno oko 40 stubova, na dionici Ivanova korita-Cetinje dužine 7,454 meta i visinske razlike oko 590 metara imajući u vidu sve manju visinsku razlike u blizini Cetinja, može biti potrebno najmanje 100 čeličnih stubova. Što je god manja visinska razlike potrebno je više stubova.
Uz dužno poštovanje htio bih da članovima Senata prijestonice postavim nekoliko pitanja. Da li smo spremni da vrh Lovćena branimo da nam ga srpski klerofašisti ne opogane, a da nam je istovremeno prihvatljivo da oko 150, čeličnih stubova bude posađeno širom Nacionalnog parka Lovćen i da nam se jednog dana desi da se mauzolej našem velikanu nađe usred zabavnog parka. Jer kad se park jednom “načne” i stavi noga u vrata, onda se lakše na to nakaleme kojekakve sumnjive ideje.
Nadam se da će mjerodavni uzeti ovo u razmatranje. I da će ponovo zamirisati čuvene cetinjske lipe umjesto izduvnih gasova od blizu deset hiljada kola!
Po mojem dubokom ubjeđenju prvo što treba uraditi je da se narod oslobodi fame: kad je Austrija mogla podići žičaru do Cetinja možemo i mi. A ta žičara služila je isključivo za snabdijevanje vojnih postaja vrećama do najviše 150 kila koje su naticane nametalne kuke i vučene iznad kamenjara. Kao takva, osim istorijskog značaja i što je možda neki naš seljak uspio da kosijerom probusi vreću, da bi pokupio ono što je palo na zemlju,nikakvu drugo važnost ta žičara nema.
Ako se ide na izgradnju žičare do Cetinja, onda smatram da bi s obzirom na to da se radi o najvažnijoj investiciji za Cetinje trebalo napraviti maketu, na osnovu konfiguracije terena, koju već imamo na postojećem reljefu i na njoj prikazati trasu žičare, položaj i visinu svakog stuba, kao i provjes uzeta između stubova da bi vlasnici zemljišta preko kojih ide trasa imali uvid u te informacije. Maketu izložiti javno na uvid svim građanima.
Prije odluke imati bar za tri godine tačne i povjerljive podatke o broju turista na Kuku. Jer, ako ih ne bude na kuku neće ih biti ni na Cetinje.
Ja duboko sumnjam u profitabilnost ove žičare iza koje stoje politički motivi, a vrlo oskudni ekonomski i drugi pokazatelji. Crna Gora je ušla u križni politički period, što je nepodobno vrijeme za krupne ekonomske odluke.
Žičara je funkcionalno asimetrična, jer turisti oba smjera nemaju isti status odnosno tretman. Posljedice ove nesimetrije biće vidljive u prodaji karata tj. podjeli profita.
Ovo podsjeća na malu priču o jednoj raskrsnici: putnik je stigao na raskrsnicu, koja je bila slabo obilježena i nije zna kojim pravcem da nastavi. Upitao je seljaka koji je radio na njivi u blizini puta koji pravac vodi do tog i tog grada. Da sam na tvoje mjesto - odgovorio mu je seljak - ja ne bih počinjao putovanje odavde!
Cetinje je kroz istoriju prednjačilo u prihvatanju noviteta pa čak i promovisala neka svoja u čemu je bila prva. Ne znam da li je neko već došaona ideju da Cetinje uvede gradski saobraćaj sa električnim autbusima. Jedan Cetnjanin mi kaže: naša djeca će zaboraviti da imaju noge. Ne mogu ni 50 metara do škole bez auta. Posljedice od toga su mnogostruke.
Mislim da bi tako nešto bilo vrijedno razmotriti, baš u sklopu za žičarom. Ako dođe do toga da se putnici sa kruzera prhvataju autobusima i voze do Duba, zašto se ne bi isto tako koristio autobus od Kuka do Cetinja? To bi sačuvalo NPL posebno dio oko istorijskog jezgra Cetinja. Iz moje dugogodišnje prakse zaključio samda je uvijek dobro napraviti komparativna upoređenja sa drukčijim prilazima rješenju istog problema. Ne sa ciljem da usvojimo tuđe ideje, već da svoju jasnije sagledamo.
Cetinjsko polje je dužine 7 kilometara a na najužem dijelu je svega 500 metara. Sa 3 ili 4 autobusa uz dobar raspored zadovoljile bi se potrebe građana. Neki evropske gradovi već su uveli besplatnu vožnju iz ekoloških razloga.
Mi imamo 3.500 penzionera za koje je posjedovanje kola suviše veliki izdatak. I ekološki i socijalni problemi imaju nekih dodirnih tačaka sa žičarom.
Nadam se da će mjerodavni uzeti ovo u razmatranje. I da će nam ponovo zamirisati čuvene cetinjske lipe umjesto izduvnih gasova od blizu deset hiljada kola!
