– Upoznao sam Irineja davno, ako se dobro sjećam 1992. godine, kada sam ušao u politiku on je pokazao interesovanje da me upozna. To je bio čovjek koji je bio potpuno svjestan onoga što se dešava oko njega. Naravno, bio je odan crkvi i vjeri ali imao je dobru komunikaciju i sa ljudima koji nijesu bili vjernici. Upoznao sam ga tako što me je pozvao na svoju slavu – Cveti. Kasnije sam imao tu privilegiju da mi krsti sina i ćerku i da me vjenča. Imam čast da imam i dva odlikovanja koja sam od njega dobio – orden Svetog Save drugog reda i orden Svetog Romana Eparhije Niške, govori Živković u prilog tome koliko je dobro poznavao upokojenog patrijarha.
Zajedno su, kaže, učestvovali u različitim izazovnim situacijama za srpsko društvo – kroz rat i bombardovanje do izgradnje hramova.
– Kada je u ostatku Srbije vlast organizovala ono besmisleno igranje na mostovima, mi smo tada, pod bombama, počeli izgradnju Hrama Svetog cara Konstantina i carice Jelene. Ja sam položio kamen temeljac u uniformi. Važno je sjetiti se i početka građanskih protesta 1996. godine poslije krađe na lokalnim izborima, tada sam zamolio Irineja da nađe način da nam pomogne. On je poslao najpopularnijeg sveštenika u Nišu da govori na protestima, a kada smo u šetnji prolazili pored Saborne Crkve oglašavala su se zvona, iako to nije bilo po protokolu. Kada je 2001. godine izbio požar u Sabornom hramu u Nišu bio sam u poziciji da pomognem u obnovi, sjeća se Živković.
On ističe i da su se posljednjih par godina udaljili, i ako su do prije tri godine jedan drugom bili redovni gosti na slavi.
– Povučen ljudima oko sebe je počeo da pravi greške u procjeni, posebno onih ljudi koji sada drže vlast u ovoj državi. Bez želje da kažem bilo šta loše, to naprosto nije bio onaj Irinej kojeg sam ja upoznao prije 30 godina. Mislim da se okružio ljudima koji su bili veći srebroljupci nego poštovaoci vjere, istine i časti, naglasio je Živković.
