- Za praznike većina ljudi ne odlazi na posao, pa vrijeme provodi kod kuće. Tada je i najveći procenat porodica na okupu, a zbog sve većeg siromaštva, manje posla ili rada od koga se ništa ne prima, žena je najviše izložene problemima. Zato je to vrijeme kada aktivistkinje u Sigurnoj ženskoj kući najviše rade, jer se upravo tada dešava najviše slučajeva porodičnog nasilja – priča Ljiljana Raičević, izvršna direktorica Sigurne ženske kuće za Portal Analitika.
Skoro jedanaest godina ova organizacija brine o ženama i djeci žrtvama porodičnog nasilja, koje su odlučile da, makar i na kratko, “pobjegnu” od onoga što njihov život nerijetko pretvara u pakao, a nekada ima i tragične posljedice.
- Velika je rasprostranjenost nasilja u Crnoj Gori. Ono je samo naizgled nevidljivo, a zapravo se oslikava na sljedeći način: kada pomenete nasilje, udarac, zlostavljanje žene ili djece, odmah postoji asocijacija na nekog člana porodice, rođaka, komšiju... I to može doživjeti svaka žena.
Čija je sramota veća: Prije deceniju, Raičević je skretala pažnju na to da samo dvije od deset žena, koje su dospjele u SŽK zbog zlostavljanja u porodici, odluči i da napusti svog nasilnog supruga. Ona kaže da ni danas situacija nije mnogo drugačija, ali je barem veći procenat onih koje se odluče na razvod prije nego što odnosi postanu takvi da bude smještena u SŽK.
- U početku bilo je uobičajeno da se u skloništu svakog dana nalazi petnaest, dvadeset osoba, a danas ih imamo samo dvije i to je ogroman napredak. Naš tadašnji rad je podrazumijevao i povezivanje sa institucijama, prije svega centrima za socijalni rad i policijom, a zatim školama, medicinskim zavodima i ostalim institucijama koje su, na bilo koji način, bile u kontaktu sa žrtvama – prisjeća se Raičević i dodaje da su mjesecima samo objašnjavali ko su i šta rade.
Zbog toga su aktivistkinje SŽK organizovale brojne radionice, najviše za službenike policije i socijalne radnike, kako bi ih bukvalno – osvijestili o tome ko je žrtva porodičnog nasilja i kako joj se može pomoći. Raičević je zadovoljna činjenicom da su te radionice bile uspješne za oko 700 službenika, i da se to vidjelo i u kasnijem odnosu najviše prema ženama koje su zlostavljane.
Danas ugrožene žene znaju za njih, ali ih još brine šta je sa onima koji za SŽK nisu čuli i kako da dopru do njih. Zbog tog cilja Raičević smatra da treba sve pokušati. Gostuje u televizijskim emisijama koje su po kvalitetu “ispod svakog nivoa, ali su gledane”. Javlja se u kontakt-programe radio stanica koje sluša najširi sloj stanovništva, samo da bi rekla šta radi organizacija na čijem je čelu.
- Porodice čiji članovi dospiju u SŽK smatraju to i dalje vlastitom sramotom, ali ne zbog onoga što im se dešavalo u njihovoj kući, već zbog toga što su odlučili da na drugom mjestu potraže pomoć. Sklonjene osobe su ovdje odmah dobile raznovrsnu pomoć i zaštitu. Ponuđeno im je bračno savjetovalište, jer naš cilj nije da što više žena zatraži razvod, već da porodice ostanu na okupu i normalno funkcionišu.
Sredstva „na kašičicu“: Kao nevladina organizacija, SŽK je i dalje prinuđena da svoje aktivnosti finansira putem projekata, vrlo skromnim sredstvima ili, kako kaže Raičević, “moljakajući da joj neko udijeli 200-300 eura”. Ipak, ne zamijera nikome, jer je svjesna u kakvom okruženju živi i raduje je svaka preporuka za dalji rad, poput nedavno primljene iz skupštinske Kancelarije za rodnu ravnopravnost.
Ono čime je Raičević revoltirana jeste to što niko ne prepoznaje da su građanke bilo kog grada ove države, prije svega, briga samih opština i države, a ne SŽK ili organizacija širom svijeta.
- Kada smo na početku razgovarali sa svojim donatorima, rečeno nam je da je ovo nešto što se u tranzicionim društvima teško shvata i prihvata. Čak su nam pomenuli da će proći i pet godina dok sve ne dođe na svoje. Zapitala sam se: kome to može biti potrebno pet godina da shvati da je sklonište puno svakog dana? Pa, to je briga društva i države. A, evo, prolazi i deseta godina i zlostavljene žene su dalje u nezavidnoj poziciji.
Ni političke partije, kojima su poslali dopis o tome šta rade, nisu našle za shodno da im na to odgovore: „Kada političarima pomenete rad SŽK, koliko je on važan i šta znači za žene i djecu koji trpe nasilje, o tome govore nerado ili uopšte ne pominju – najviše iz straha. Razlog tome nisu samo asocijacije na one koje poznaju, već i zato što smatraju da se 'neko može prepoznati' ako o tome progovore“.
Region je daleko, a tek Evropa: U međuvremenu, aktivistkinje su obilazile slična skloništa u zemljama širom Evrope, za koje kaže da su u svakom pogledu daleko od nas: počev od finansiranja do uslova koje su takva mjesta u mogućnosti da pruže zlostavljanim ženama. Posebno ističe dobru razvijenost pravne zaštite.
- I SŽK, prije svega, to želi: pravnu zaštitu žrtava u Crnoj Gori. Na to se sada niko ne okreće, kao ni na preporuke Evropske komisije i evropske zakone koje ćemo i mi morati, kad-tad, da usvojimo. A ono što smo usvojili, moraćemo još brže i da primjenjujemo. Do tada, očigledno je da će žene, koje su žrtve porodičnog nasilja, i dalje biti na marigni crnogorskog društva.
Zemlje regiona odavno imaju regulisano pitanje smještaja i pomoći žrtvama porodičnog naselja. Raičević kaže da se skloništa i centri za pomoć u Zagrebu, Sarajevu i Beogradu odavno finansiraju iz budžeta samih gradova, a da se u neka manja skloništa ili centri nalaze u svakom gradu ove tri države. Aktivistkinje organizacija srodnih SŽK već su dobitnice brojnih nagrada i zauzimaju visoka mjesta u organizacijama, ali ne na međunarodnom nivou već u državi, što potvrđuje da je njihov rad prepoznat na pravi način.
Ipak, Raičević ističe da problem smještanja i brige o žrtavama porodičnog nasilja i dalje ostaje – problem SŽK. Indirektno je saopšteno sa svih zvaničnih adresa, od lokalnog do državnog nivoa, da će „i dalje podržavati projekte nevladine organizacije SŽK“, ali ne i da će neka državna institucija preuzeti brigu o tome. Sadašnjim zakonima je djelimično regulisano ko se i na koji način bavi porodičnim nasiljem, ali je SŽK i dalje prvo, a nekad na žalost, i jedino mjesto gdje će žrtve dobiti pomoć. A ta žrtva, stalno podsjeća Raičević, može biti žena ili dijete iz vašeg neposrednog okruženja.
Kristina Jerkov
