Hodžić za Pobjedu objašnjava zašto još iz rukovodstva CANU stižu otrovne strelice na račun novog zakona, zbog čega očekuje opstrukcije u primjeni tog zakona, koji su mu bili motivi da pristupi CANU i pored toga što smatra da je tamo posljednjih godina dominirala ideološka umjesto naučna matrica, prevladavala srpska u odnosu na crnogorsku koncepciju….
POBJEDA: Zakon u ujedinjenju CANU i DANU je usvojen. Očekujete li probleme u njegovoj implementaciji?
HODŽIĆ: Tačno je da novi zakon stupa na snagu ovih dana, ali se bojim da ostaje otvoreno pitanje koliku će snagu on stvarno imati. Jer, vidim otpori su jaki, a država, pokazalo se i do sad, često nema snagu da sprovede ono što želi. Bilo bi normalno u svakoj zemlji da zakon koji prođe skupštinsku proceduru i kojeg usvoji državni parlament, bude i primijenjen. Nijesam, međutim, siguran da će u Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti to biti normalno prihvaćeno…
POBJEDA: Zašto to mislite?
HODŽIĆ: Prosto će biti otpora i pretpostavljam da će se tražiti neke pravne finese kako bi se njegova primjena opstruirala ili barem odložila.
POBJEDA: I kakav će biti epilog?
HODŽIĆ: Može to da se odlaže izvjesno vrijeme, ali u suštini primjena tog zakona je neminovnost. Neka prođe mjesec, dva, pa i tri, ali zakon će na kraju biti primijenjen.
POBJEDA: Otkud toliki animozitet kod rukovodstva CANU prema ovim novim rješenjima?
HODŽIĆ: Više je tu razloga. Te dvije akademije nastale su na potpuno različitim ideološkim matricama…
POBJEDA: Zar nauka može da trpi bilo koju ideologiju?
HODŽIĆ: Ne treba nauka da ima ideološke premise, ali kako sada stvari stoje, nauka trpi zbog ideologije. Bilo bi normalno da se objedini naučni, umjetnički i svakoliki drugi intelektualni potencijal jedne sredine, društva, jedne države. Kod nas to nije slučaj, već je sve to raspršeno i razbijeno. Nije to razbijeno samo na dvije akademije. Kod nas su razbijene praktično sve institucije od značaja za društveni život, od značaja za državu Crnu Goru. Negdje je to više, a negdje manje vidljivo. A u akademiji kao krovnoj, elitnoj instituciji te vrste, najbolje se vide ti problemi, a najgore reflektuju na sve ostale segmente društva.
POBJEDA: Kako to otkloniti?
HODŽIĆ: U tom kontekstu potpuno podržavam inicijativu koju sadrži novi zakon. Bilo je krajnje vrijeme da dođe do objedinjavanja, neću da kažem dvije akademije, već naučnog potencijala, jer i u jednoj i u drugoj akademiji su ljudi od integriteta, ljudi koji, kad bi se okupili oko nekog zajedničkog projekta, mogu da daju mnogo toga, da puno pomognu Crnoj Gori. Nažalost, nauka je u ovom trenutku kod nas, bar kad je CANU u pitanju, u sjenci ideološkog.
POBJEDA: A šta je sa vama umjetnicima?
HODŽIĆ: Ne treba, naravno, zaboraviti da to nijesu samo akademije nauka, već i umjetnosti. Tu je situacija nešto drugačija. Rekao bih da smo mi umjetnici u tim akademijama mnogo jači na svom polju. U umjetnosti se možemo mjeriti sa mnogima, a nijesam baš siguran da je tako kad je nauka u pitanju. Nijesam siguran da bismo na tom naučnom polju izdržali konkurenciju čak ni okruženja, a ne dalje…
POBJEDA: Koja je zapravo razlika između CANU i DANU?
HODŽIĆ: I CANU i DANU su nastajale u različitim periodima osvješćivanja crnogorske nacije i vraćanja crnogorske državnosti. Za DANU se dobro zna kada je, kako i zašto nastala, ali svojevremeno je i CANU osnovana kao institucija koja će pomoći Crnoj Gori. Čini mi se međutim, da je negdje u međuvremenu izgubila taj kompas, ali treba priznati da u neka vremena ni sama Crna Gora nije znala što hoće.
Ipak, rekao bih da je tadašnja crnogorska politička elita osnivanjem CANU, kojoj je i Tito dao podršku i bio njen prvi počasni predsjednik, kao i osnivanjem i jačanjem drugih crnogorskih institucija, odnosno brendova savremenim rječnikom rečeno – od Univerziteta, do Pobjede i Televizije, htjela je da Crnu Goru učini ravnopravnom članicom federacije, zajednice ravnopravnih republika i pokrajina u okviru SFRJ. Za ta vremena to je bio veliki iskorak. Bili su to potezi u pravom smjeru, ali ništa nije moglo da se promijeni preko noći. Nije preko noći mogao samo tako da nestane recimo projekat velike Srbije koncipiran još na Garašaninovom Načertaniju, uz sav trud i partizana i komunista.
POBJEDA: Šta hoćete time da kažete?
HODŽIĆ: Hoću da kažem, desilo se tokom vremena da je i u CANU prevladala koncepcija koja je više bila srpska, nego crnogorska.
POBJEDA: Zašto ste onda i vi prošle godine pristupili toj akademiji?
HODŽIĆ: Moja želja, i to ne samo moja, nego želja još sedam-osam ljudi te crnogorske orijentacije, bila je da se u okviru CANU stvori jedno jezgro koje bi imalo više sluha za to što je crnogorsko, naše. Da na tom fonu djelujemo iznutra. Nemam ja tu šta da krijem.
POBJEDA: Ako ste vi mogli da postanete član CANU, zašto se sada pravi problem oko ostalih akademika DANU?
HODŽIĆ: Nekorektno je to na čemu se sada insistira da akademici DANU opet treba da budu na nekom prijemnom ili bolje rečeno popravnom ispitu. Većina akademika DANU su ljudi koji ispunjavaju sve kriterijume i mnogo jačih akademija nego što je CANU.
POBJEDA: Predsjednik DANU Nikolić najavio je ovih dana i tzv. kolektivnu aplikaciju za članstvo u CANU…
HODŽIĆ: Takav je i bio dogovor. Jer ako bi se akademici DANU sada dovodili pod „skener“, zašto to isto ne bi bilo primijenjeno i za akademike CANU. Prosto ne znam kako bih ja, na primjer, kao akademik CANU imao obraza i morala, i akademskog i ljudskog, da nekome iz DANU kažem da ne zaslužuje članstvo u toj zajedničkoj akademiji. Ne vidim nijednog člana DANU koji ne može da bude u CANU, ali da do kraja budem iskren, među akademicima CANU vidim neke koji ne bi mogli biti u DANU.
POBJEDA: Predsjednik CANU Đurović je u međuvremenu bio vrlo nervozan, čak su njegove izjave i komentari imali više elemenata uličarskog žargona nego akademskog dostojanstva. Kako to komentarišete?
HODŽIĆ: Homo balkanikus je čovjek krajnosti. Na ovom prostoru je sve ili kolijevka ili grobnica. Nema sredine. Najbolje to pokazuje aktuelna situacija u vezi sa Kosovom. I mi se ovdje u Crnoj Gori još dijelimo na partizane i četnike, podjele na nacionalnoj osnovi su prilično izražene… Mislim da su tu korijeni i ovog sukoba oko ujedinjenja akademija. Jer da je drugačije ne bi bilo tog paničnog straha samo zbog toga što crnogorski kadrovi treba da uđu u Crnogorsku akademiju nauka i umjetnosti.
POBJEDA: A šta je sa onima koji po zakonu ne bi trebalo da ostanu akademici CANU?
HODŽIĆ: Kad bi se rigidno sproveo zakon oni to ne bi mogli biti. Ali, mislim da bi bilo korektno zadržati sve u članstvu CANU. Pa i one ljude koji, recimo, nemaju crnogorsko državljanstvo, jer su članovi postali u vrijeme Jugoslavije, državne zajednice… Vjerujem da to niko ne bi sporio. Isto kao što mislim da ne treba sporiti članstvo dosadašnjiim akademicima DANU.
Činjenica je da je DANU od svog osnivanja forsirala taj aspekt multietničkog i multikonfesionalnog bića Crne Gore. Tamo ima i Srba i Muslimana i Crnogoraca. Ja sam jedan od tih primjera. Što sam ja? Ja sam odavde. Mogu se ja nacionalno izjasniti ovako ili onako, ali Crna Gora je moja država, budućnost Crne Gore i svih naroda koji u njoj žive je i moja budućnost i moja obaveza kao stvaraoca je da djelujem u interesu dobre budućnosti ove zemlje. To treba da bude osnovni princip.
POBJEDA: Znači, nećete insistirati na reviziji članstva…
HODŽIĆ: Ne. To se neće dirati. Možda bi bilo dobro da se napravi to „provjetravanje“, ali ti ljudi su tamo 20 i više godina…
POBJEDA: Mislio sam na rukovodstvo. Kako se recimo bira predsjednik?
HODŽIĆ: Na Skupštini…
POBJEDA: A ako se promijeni sastav Skupštine?
HODŽIĆ: Pa promijeniće se i predsjednik. Promijeniće se i bez toga, jer niko ne može vječno da bude na nekoj funkciji. Uostalom i biološki sat svima nama otkucava…
POBJEDA: Zašto ste ipak skeptik kada je u pitanju primjena novog zakona?
HODŽIĆ: Prvo, moram to reći, ni ova država ne poštuje zakone i odluke koje sama donosi. Evo, uzmite, ako je Crna Gora ekološka država zašto nam se događaju svi ovi ekološki incidenti – nemamo deponija, zagađuju se rijeke, uništava šuma… Ili možda je još bolji primjer za tu moju tvrdnju crkva na Rumiji koja i danas tamo stoji, bez obzira na sva pravosnažna rješenja o njenom uklanjanju. A Rumija je sveta planina, ona je bila simbol Crne Gore. Na nju u duhovnom smislu imaju pravo i Muslimani, i Albanci, i katolici i pravoslavci. Taj simbol crnogorskog zajedništva sada je pretvoren u svoju suprotnost.
POBJEDA: Šta zapravo hoćete da kažete?
HODŽIĆ: Hoću da kažem, dakle, ako ni država ne poštuje i ne sprovodi svoje zakone, onda treba razumjeti i akademike. I oni su ljudi. A moje životno iskustvo govori da ćeš ponekad više tolerancije naći kod običnog čovjeka, nego kod nekih od nas sa akademskim titulama. Uostalom, ko je kreirao ratno-huškačke misije, ko je pisao „memorandume“, ko je čak i predvodio neke paravojne jedinice …
POBJEDA: Nijesu li ta vremena prošla?
HODŽIĆ: Slažem se, tolerancija bi trebalo da bude osnovna obaveza naše akademske zajednice. Upravo je to zadatak akademija. Ali, eto, dešavaju nam se ovakve stvari. Čini mi se, ponekad, da je veća tolerancija bila u mome Gusinju, gdje je 80 posto bilo nepismenih, no u akademiji gdje su svi pismeni i pametni. Upravo zbog toga, uzdajući se u tu našu crnogorsku tradiciju, dobre međunacionalne, komšijske, prijateljske, kumovske veze običnog, normalnog čovjeka, vjerujem da ćemo istrajati na pravom putu.
Grdna vremena
POBJEDA: Nekoliko puta u toku razgovora potencirali ste toleranciju. Nije li to zbog toga što ste početkom dvedesetih bili žrtva upravo naglašene netolerantne atmosfere?
HODŽIĆ: Bilo je tu i tolerancije. Moglo je biti i mnogo gore nego što se desilo. To je bilo vrijeme rata, vrijeme krvavoga raspada Jugoslavije, vrijeme u kojem je jugoslovenska vojska komunizam zamijenila pravoslavljem, zajedničku državu zamijenila Srbijom…
POBJEDA: Šta se tada vama desilo?
HODŽIĆ: Desilo se da je upravo ta i takva vojska u dobrovoljce prvo počela da poziva Muslimane i Albance. Našao sam se u specifičnoj poziciji da se opredjeljujem gdje ću da idem. U startu sam znao da iz Crne Gore neću. Ako je treba branit, ja i svi moji, branićemo je do zadnjega. Neki su možda mislili da bi im pomoglo ako se ja prijavim. Ali sam tome što me nagovarao rekao: Znaš šta, prije bih pucao u sebe no u drugoga. Vele mi: samo se ti prijavi, ništa ti se neće desit, uživaćeš tamo, samo da mi sliku objavimo… Nijesam pristao.
POBJEDA: Šta je uslijedilo?
HODŽIĆ: Pa, jednog dana došao sam u kancelariju i vidio neke ljude koji tamo sjede. I kuća mi je nakon toga bila razbijena. Ne mogu dušu da griješim, i pored svega, neko mi je tad donio malo brašna, neko dao pare…
POBJEDA: Ostali ste, dakle, kao novinar, urednik, pisac bez posla…
HODŽIĆ: Da, prijavio sam se na biro za zapošljavanje. Bijaše tamo neka žena koja mi je rekla da moram jednom mjesečno da joj se javljam. Uđem ja, ona doručkuje, potpiše mi to da sam se javio… Onda me skinuše i sa biroa, jer po zakonu nakon devet mjeseci više tu nijesi mogao ostat…
POBJEDA: Pa kako ste pregurali tu muku?
HODŽIĆ: Pojave se neki ljudi, koji su i svoju bezbjednost ugrozili zato što su mi pomogli. Daju mi rješenje na mjesec da čistim Dom omladine. Poslije toga mogao sam još tri mjeseca na biro. Isti ti ljudi poslije su pomogli da mi ženu zaposle… Tako smo preživjeli i tu muku.
Crnogorski paradoksi
POBJEDA: Bili ste liberal. Šta se to desilo sa Liberalnim savezom?
HODŽIĆ: To je tipična crnogorska priča. Samo zbog sujete lidera razbijena je jedan lijepa i dobra politička organizacija koja je u najtežim vremenima puno značila Crnoj Gori.
POBJEDA: Ali ostao je program…
HODŽIĆ: Ostao je, ali program je onoga ko ga ostvari. Istina je da je Liberalni savez „pregorio“ u svemu tome, ali niko mu ne može osporiti istorijsku ulogu koju je imao u tim najtežim vremenima.
POBJEDA: Osim što ste bili liberal, nijste se odrekli ni partizanskih tekovina….
HODŽIĆ: Tako je, ja sam i danas član Udruženja boraca NOB. Njegujem te tekovine. Ogriješio bih se o sve ono što su partizani žrtvovali u toj antifašističkoj borbi ako bih drugačije postupao. Ali sam ja i u toj organizaciji prepoznao onaj izvorni princip Liberalnog saveza, ili obrnuto, izvorne principe NOB-a prepoznao sam tada u Liberlnom savezu.
POBJEDA: Kako danas, šest godina nakon ostvarenja sna o crnogorskoj nezavisnosti, gledate na aktuelnu stvarnost u Crnoj Gori?
HODŽIĆ: Nijesam vam ja stručnjak za te poslove, ali mislim da nakon obnavljanja crnogorske državnosti još nijesmo doši do strategije razvoja ove zemlje. Krenuli smo u taj neki naš specifični kapitalizam, u razne privatizacije, koje nijesu donijele mnogo dobra svim građanima Crne Gore. Ne koristimo na pravi način svoje potencijale, svoje prirodno blago. Ne živi danas narod dobro.
POBJEDA: Ali statistika pokazuje da imamo najviše mobilnih telefona, skupa auta…
HODŽIĆ: Tačno. I to je jedan naš, tipičan crnogorski paradoks. Ali nije od juče. Odavno mi koristimo izreku: punoga livora, a praznoga stomaka.
POBJEDA: Ima li ipak nekih promjena?
HODŽIĆ: Promjene su očigledne. Ako je fakat da je jedna nevladina organizacija kao što je bila DANU, danas na tragu toga da postane elitna akademska institucija, onda je nedvosmisleno potvrđeno da je ukupna politička i ukupna društvena klima promijenjena.
POBJEDA: Kako gledate na crnogorsku političku scenu?
HODŽIĆ: Formalno i ustavno smo mi građanska država, ali mi se čini da nas sve ovdašnje političke partije samo zavaravaju da su građanske. Što je još gore, sve se danas dijeli po principu partijske pripadnosti. Tačno se zna ko će koje mjesto dobiti po partijskoj, a ne po stručnoj kvalifikaciji ili pripadnosti. Nema primjera da je neko postavljen na neko mjesto, a da to nije bilo po dogovoru, u podjeli vlasti neke velike ili male partije.
