Predsjednik Crne Gore Filip Vujanović spreman je da sa opozicijom mijenja državne simbole. Dogovoriće se za zastavu, a oko himne ionako nema spora: stihovi koji završavaju riječima “da je vječna Crna Gora” moraju letjeti van.
Na sajtu Predsjednika Crne Gore nalazimo i odgovor na pitanje: zašto?
“Himnu Predsjednik doživljava istinskom i istorijski utemeljenom državnom simbolikom Crne Gore. Istovremeno, što je u kontinuitetu saopštavao, i nezavisno od stava lidera SNP-a, ne smatra istorijskim i istinski utemeljenim cjelinu tekstualne sadržine ove himne čiji se tekst utvrđuje zakonom. Predsjednik je Crnu Goru uvijek doživljavao, prije svega i iznad svega, kao antifašističku i smatrao je da niti u jednom dijelu himna ne treba da ima sadržaj koji ne slijedi antifašističku vertikalu kojoj će Crna Gora vječno pripadati. Nesumnjivo je da dio himne po svom autorstvu ili prenošenju ne pripada onome ko se istorijski predstavio kao antifašista... Predsjednik će ih uvijek braniti kao što će braniti i crnogorski antifašizam, koji nije simbol već vječna vrijednost Crne Gore”, saopštili su iz Vujanovićevog kabineta.
Predsjednikovi eufemizmi: Autorstvo spornih stihova pripisuje se Sekuli Drljeviću – on je taj autor koji se “istorijski nije predstavio kao antifašista”... Čemu eufemizmi: Sekula Drljević ne da se “istorijski nije predstavio kao antifašista”, nego se, brate, predstavio kao fašista. To je li on zaista autor pomenutih stihova: to je sporno.
Ali zato nisu sporne barem dvije stvari: da u stihu “da je vječna Crna Gora” nema nikakvog fašističkog “sadržaja”, i da se iza antifašističkog poliranja crnogorske himne krije mnogo ozbiljnija politička igra zbližavanja DPS-a i opozicije, praćena klasičnom filmskom good cop/bad cop DPS igrom, u kojoj Vujanovića vazda zapadne nezahvalna uloga lošeg policajca.
Ako bismo globalno sproveli, srećom, lokalni princip koji u slučaju crnogorske himne predlaže Predsjednik - izbrisati sve što dolazi od onih koji se istorijski nisu predstavili kao antifašisti - to bi nas daleko odvelo. To bi, na primjer, značilo da se stihovi fašiste Ezre Paunda ne bi pominjali, a kamoli proučavali kao vrh poezije dvadesetog vijeka. To bi značilo: sa Hamsunom, poštovaocem Adolfa Hitlera – na otpad. Nikada više ne prikazati film Leni Rifenštal. Filozofiju XX vijeka očistiti od Hajdegera i svih učenika tog zloglasnog ne-antifašiste, od Hane Arent do Deride i dalje, i ne obazirati se na detalje, poput onog: šta nam onda ostaje? Čovjek ne bi smio citirati ni današnjeg papu.
A stvar je zapravo jednostavna: mi smo dužni reagovati na sve fašističke sadržaje, čak i kada, zapravo naročito onda kada dolaze i od onih koji nisu fašisti, a ne prekrajati istoriju, filozofiju i umjetnost tako što ćemo iz njih izbacivati iskaze koji nisu fašistički, iako su ih napisali fašisti.
Kobno uduživanje: Predsjednik i njegova partija odlučili su da udruže rad sa današnjom opozicijom, jučerašnjim partijskim saborcima, i da na bojnom polju himne odbrane antifašističku vertikalu Crne Gore, kojoj antifašizam “nije simbol, već vječna vrijednost”.
Kada su se oni posljednji put udružili u antifašističkoj borbi, a bilo je to prije svega dvije decenije, to je rezultiralo time da su Crnom Gorom, kao u najljepšim snovima Pavla Đurišića, slobodno i ponosno kao lipicaneri, koračali četnici.
Kada su se oni posljednji put udružili u antifašističkoj borbi, gorjeli su
Kasnije su, da bi sanirali posljedice svog antifašizma, pribjegli hinduizmu: Konavljanima su poslali najljepši, zašto ne reći, sveti poklon - krave.
Sve to ih čini ekspertima za prosudbu o ne-antifašističkom sadržaju u crnogorskoj himni. Ostaje samo nejasno ko se temeljitije naježi na svaki ne-antifašistički ton u crnogorskom društvu: lijeva ili desna polovina jabuke koja je devedesetih crnogorsko društvo dovela do takvog stupnja fašizacije, da su deportacija izbjeglica iz Bosne i Hercegovine i progon Bošnjaka iz Bukovice smatrani ne samo normalnom državnom aktivnošću, nego i patriotskom antifašističkom obavezom? Lijeva ili desna polovina jabuke, ili možda četnički vojvoda Mandić, u čiju odlučnost u čišćenju himne od ne-antifašističkih sadržaja Predsjednik ne treba sumnjati?
Kako bi, parafrazirajući Gebelsa (još jedan koji se »istorijski nije predstavio kao antifašista«) mogli reći momci iz PZP-a: na riječ »antifašizam« iz njihovih usta, uhvatim se za pištolj. A kako i ne bi. Jer njihovom antifašizmu danas se sudi u Hagu.
