Saga o bolesnoj poltroneriji Srbiji i Srbima naravno ne staje samo uz predśednika Milatovića, nego je još od ranih devedesetih čvrsto vezana za današnjeg predśednika Skupštine Andriju Mandića koji u patološkom negiranju crnogorskog nacionalnog, kulturnog i vjerskog identiteta ima najvidljiviji i najduži staž. Kad danas gospodin Mandić govori o nasušnoj crnogorskoj potrebi za reformama koje će nas tobože sve više približavati članstvu u Evropskoj uniji nailazi na hladan prijem ne samo kod crnogorskih zapadnih prijatelja, nego i u dobrom dijelu domaće javnosti koja počinje da shvata da se srpstvo ne pije i ne jede, odnosno da vjernost i prećerana vezanost za Srbiju, naravno i Rusiju, nije ništa drugo nego nepotrebna izdaja domovine.
Teško je danas prosuditi da li gospodin Mandić ispred Crne Gore vodi glavnu poltronsku riječ na kanabeu Ace Vučića ili ga možda u pomenutoj udobnosti ugrožava Jakov Milatović. Umjesto suvislog odgovora podsjetimo domaću javnost da je Milatović toliko insistirao kod mandatara Spajića da u vladu obavezno uzme bivši Demokratski front, odnosno današnji ZBCG, što prije znači da Milatović bukvalno služi Andriji Mandiću, a ne obratno. No, u pokušaju odgovora na pitanje ko kome služi ne treba zaboraviti da su sve srpske partije u Crnoj Gori toliko vezane za Vučićevu zapovjedničku uzicu, da potpuno prirodno ćeraju Spajića da do kraja ignoriše sve savjete i zahtjeve crnogorskih zapadnih saveznika. Podsjetimo se da je u prvoj varijanti Spajićev plan podrazumijevao vladu bez DF, na što su odmah zavrištali ne samo Milatović, nego i Ujedinjena Crna Gora i Srbiji još poltronskije Demokrate, a da ne govorimo o Jokoviću koji svoje takođe podaničko srpstvo ne mora ni dokazivati.
Kad je već tako, kad dakle današnjom Crnom Gorom bukvalno preko Vučića, odnosno komplota srpskih stranaka vlada Srbija, naravno uz svesrdnu pomoć Zapada, posebno Amerike, koja se uporno trudi da na beogradskog klovna ni trun ne padne, zapitajmo se što će nam Spajićeva vlada koja se ni sa sobom sastaviti ne može. Kako ćemo u Evropu sinji kukavci kad naš predśednik smatra svojom najsvetijom dužnošću da na čelo Skupštine postavi pripadnika partije koja se kune u Rusiju i maltene podrazumijeva ruskosrpsko vojno prisustvo u Crnoj Gori. Za sada jedino NATO pokazuje jasnu distancu prema današnjoj crnogorskoj stvarnosti Stoltenbergovim zaobilaženjem Crne Gore prilikom njegove posjete ostalim djelovima Zapadnog Balkana. Možda Mandić i drugovi nešto drugo imaju u vidu, ali im ne bih mijesio kolače da baš do te mjere izazivaju NATO koji nije silom ili na prevaru došao u Crnu Goru, nego bukvalno bio pozvan od njene legitimne vlasti.
Za sada, što je jako vidljivo, samo NATO predstavnici zaobilaze novu crnogorsku vlast i trude se, naravno, da do nje ne dođe ni jedan povjerljivi NATO dokument. U isto vrijeme članice Evropske unije zovu u goste i pažljivo slušaju priču predśednika Milatovića koja zvuči više nego prihvatljivo. Ne znamo samo što naš predśednik odgovara na pitanje zbog čega i kako favorizuje glavnu antievropsku partiju u Crnoj Gori. U moguću Milatovićevu mantru kako se tobože pomenuta partija značajno popravila niko baš ne vjeruje. A ni gospodin Mandić se ni malo ne trudi da sakrije svoja uvjerenja i dosadašnje političke simpatije za Putina i Vučića. Svojevrstan je paradoks da 75% crnogorskih građana želi ulazak Crne Gore u Evropsku uniju, a pri tom nerijetko glasa za antievropske partije. Toliki stepen političke neobaviještenosti može biti samo posljedica najgoreg školskog sistema u Evropi u kojem se decenijama kupa nesrećna Crna Gora.
